www.pustolovina.com

Proljeće je  2001 godine mjesec travanj. U Lici vegetacija uvijek kasni stoga sivilo pejzaža jedino ukrašava i mijenja tek nikle svjetlo zelene livade. Utorak je, i moj prijatelj Malnar jučer je stigao iz Zagreba. Njegov dolazak mene, i mojeg pomoćnika Hermana uvijek razveseli, jer sa sobom donosi veću količinu hrane,koja nam je u ovoj Ličkoj vukojebini i te kako potrebna.

Čekam Željka da se probudi u svojoj kampici koju je odvezao u sredinu Krbavskog polja, kako ga nitko ne bi smetao dok spava. Kad se probudi obično je mrzovoljan, dok ne popije prvu jutarnju kavu, a prema potrebi i koju lozu.

Prošlo je negdje oko jedanaest sati kad sam čuo da je Malnar upalio svojeg terenca, i krenuo prema našem imanju vukući za sobom svoju kampicu. Herman je pristavio kavu, i recimo doručak iako je već skoro dvanaest sati pa je vrijeme za ručak. Zapravo pravo je čudo što je danas Željko nakon buđenja jako dobre volje. Pozdravlja nas mahnuvši nam rukom nasmiješen, i sjeda za stol na kojem ga čeka prva kava i dobar doručak. Gledam tu legendu svih pustolovina, i jednog od ponajboljih puto pisaca dok mirno jede pred sebe uzima našu staru topografsku kartu, iz vremena Austrougarske. Polako završava doručak i pred sebe uzima kavu pritom paleći cigaretu. To je ritual bez kojeg Željko jednostavno ne funkcionira. Polako otpuhujući dim pogleda prema meni.

Što misliš o jednom putovanju do izvora Gacke?

Pa ok tamo se uvijek dobro osjećam, odgovaram mu jer razmišljam da put nije opasan jer ide se asfaltnom cestom preko Ličkog Osika, Perušića pa sve do samog izvora Gacke.

Zapravo ima jedan problem govori mi Željko, zureći u kartu dok polako otpuhuje posljednje dimove cigarete. Mene zanima put koji preko Bunića kanjonom vodi preko sela Kozjan, i Čanka do izvora Gacke.

U jebem ti, znao sam da će ovaj stari pustolovni jarac izmisliti neko sranje od kojeg će mi se oduzeti dah. Nego kasno je kako ćemo spavati, sprema se kiša pokušavam Željka odgovoriti od nauma.

Što se spavanja tiče nema problema za sobom vučemo kampicu. Pa gdje nas ulovi mrak stajemo i spavamo.

Nego znaš li ti Željko da tamo negdje između Kozjana i Čanka postoji minsko polje jer tamo je bila crta razgraničenja.

Ma jebeš minsko polje znaš koliko smo ih samo vidjeli i ostali živi. To je njegov način razgovora na koji ne pali nikakav izgovor osim šuti i kreći. U među vremenu Herman je u terenca utovario zalihu hrane, i vode a i ostalu opremu koja nam je potrebna. Herman ostaje kod kuće, jer se netko treba brinuti o konjima i ostalim životinjama. Ja potiho kunem da me Malnar ne čuje jer bi na mene osuo paljbu psovki. No moram spomenuti i to, da je Željko Malnar jedina osoba koja na mene smije povisiti ton. To je poštovanje prema učitelju, i čovjeku koji je za mene pustolov nad pustolovima.

Konačno krećemo na taj jebeno opasan put. Put vijuga kroz Krbavsko polje, dok za nama poskakuje kamp prikolica. Šutimo jer meni se ne priča osjećam se nekako čudno kao da idem u jednu od ratnih akcija. No uvijek se prisjetim riječi koje mi govori ovaj tvrdoglavi pustolovni jarac, a to je kako je zapravo nepoznato draž pustolovine.

Tako zadubljeni prošli smo kraj povijesnog Laudonovog gaja, hrastova je to šuma koju je grof Ludon, zasadio na živom pijesku i tako zaustavio njegovo širenje. Tu je i mjesto Bunić do kojeg nas dovodi vijugava asfaltna cesta, koja se naglo uspinje jer Bunić je na brdašcu. Negdje na pola Bunića dolazimo do makadamskog puta koji naglo skreće prema za mene misterioznom kanjonu. Naravno skrećemo Željko vozi možda malo prebrzo za moje bubrege, i prikolicu koju vučemo za sobom. Naravno nailazili smo na razne odrone koji su uzrok mnogih vodenih bujica. Na mjestima smo nailazili na od bura srušena stabla preko kanjona.

Srećom sa nama smo imali motornu pilu, sa kojom smo rješavali sa lakoćom i te probleme. Željko je vozio sa mojom stranom terenca po samom rubu duboke provalije. Moram priznati nije mi bilo sve jedno da ne kažem onu prostu kako sam se usrao od straha.

Prošli smo sve te prepreke i stigli u selo Kozjan, koje je u to vrijeme bilo napušteno. Tamo smo se napili hladne izvorske vode i krenuli dalje. No nedugo nakon Kozjana nas je zatekao prvi mrak pa smo parkirali prikolicu, i terenca na jednom od šumskih proplanaka. Naložio sam vatru i šutke počeo spremati večeru dok je Malnar prilegao, u prikolici pomalo umoran od vožnje. Počela je padati jaka kiša koja mi je otežavala spremanje večere. Večeru sam uspio spremiti usprkos jake kiše koja je dosadno padala.  Naravno nakon večere legli smo spavati i od umora utonuli u duboki san.

Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo jaić

U idućem nastavku naše buđenje u minskom polju.