www.pustolovina.com

Drugo jutro, u mojoj pustolovini sa Željkom Malnarom, prema izvoru Gacke probudilo me je sunce. Ja sam spavao u svojem šatoru dok je Željko spavao u svojoj kampici. To je naše pravilo od kad smo zajedno na pustolovnim putovanjima. Ja se budim ranije, dok Željko spava duže jer ja kuham prvu kavu kao i doručak. Uostalom meni je to čast, napravit za vječitog putnika i pustolova od kojega sam puno naučio.

Polako ustajem, piša mi se da oprostite, treba isprazniti mjehur. Izlazim iz šatora i prvo što sam ugledao na proplanku na kojem smo kampirali je tabla na kojoj piše OPREZ MINE. Ne više mi se nije pišalo, nešto me je presjeklo. Prvo što sam napravio, bilo je da stanem kao ukopan pored šatora to je staro pravilo ukoliko se nađeš iznenada u minskom polju, i ukoliko si još živ. Iza toga dolazi promatranje terene oko mjesta gdje stojite, jer na mjestima na kojima su mine zakopane trava je zelenija. Što ne treba biti pravilo jer mine mogu biti postavljene i na drugim terenima, no ovo je travnati proplanak, u koji srećom nismo duboko ušli.

Naravno nije mi bilo ni do kave ni do doručka, razmišljao sam kako se izvući iz ove situacije, u koju nas je uvukla jedna na izgled obična pustolovina.

Željko je još uvijek spavao, i nisam ga htio buditi niti uznemiravati dok potpuno ne izvidim situaciju. Stari sam ratnik, i čovjek koji se je sa minama sretao, u šest godina ratovanja bezbroj puta. U ruke uzimam moj lovački nož, od kojeg se nikad ne odvajam i polako puzajući bodem ispred sebe prvo oko šatora. Naravno nož koristim umjesto piro tehničarske pipalice. To je pomagalo sa kojim se pronalaze zakopane mine. Ne znam koliko je trajalo, ali meni se činilo kao cijela vječnost dok sam propuzao oko kamp prikolice, i mojeg šatora.

Nisam pronašao hvala Bogu ni jednu minu što me je ohrabrilo. Budim Željka koji je mrzovoljan, ako ga se budi prije nego se sam probudi. No kad sam mu rekao, o čemu se radi brzo se je obukao i izašao oprezno iz kamp prikolice. Rekao sam mu da je sigurno jer sam ispitao teren i  da je najvažnije da što prije izađemo na makadamski put sa kojeg smo skrenuli, na ovaj proplanak. Ja sam već spakirao svoj šator i vreću za spavanje i stavio u terenca.

Željko pali terenca i polako se izvlači na makadamski put, mislim da mi je tih par metara vožnje bilo kao da smo prošli kilometre. Kad smo bili konačno na sigurnom odahnuli smo,  i ja,a i Malnar. Tek kad smo bili na sigurnom sjetio sam se da nisam pišao, pa sam zamolio Željka da stane. Nakon mojeg obreda pišanja polako smo krenuli dalje spuštajući se prema selu Čanak. Naravno nismo pričali nakon šok terapije koju smo doživjeli u minskom polju. Ne ni zamisliti si ne smijem što bi se dogodilo da samo sinoć zašli samo malo dublje u prekrasan proplanak.

Prije čanka smo stali jer nas je na to natjerao glad, pojeli smo na brzinu napravljene sendviče i krenuli dalje prema izvoru Gacke. U Čanku smo se zaustavili, jer Željko ne voli proći ni kroz najmanje selo, a da se ne zaustavimo i popričamo sa kojim od mještana.

Mislim da sam već rekao koliko je Željko osjetljiv, na ljude naročito siromašne, i uvijek nađe načina da ljudima nešto pokloni bilo to kava šećer ili cigarete. Naše putovanje konačno je završilo na cilju ,a to je izvor prekrasne rijeke Gacke. Nažalost naišli smo na niz, zapuštenih vodenica koje su nekad, u davninama mljele žito seljacima iz okolnih sela.

Jadno nam je bilo vidjeti te ruševne vodenice o kojima barem tada nitko nije vodio računa.  Žalosni smo stali pored Gacke naložio sam vatru i šutke spremio ručak nakon kojeg smo krenuli prema selu Krasnom, gdje nas je dočekao prekrasan krajolik u kojem smo uživali na putu prema pod Velebitskom selu Krasno. No naravno usput smo se zaustavili u jednom od kafića kako bi proslavili spavanje u poljima smrti.

Napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.