www.pustolovina.com

U raljama hajdučke špilje:

Danas kad pišem o mojim pustolovinama sa Željkom Malnarom, počinjem shvaćati  kako je ta 2001 godina bila najbogatija pustolovinama za mene i Malnara. Te godine kao da smo vukli đavola za rep sa raznoraznim pogibeljnim pustolovinama.

I ovo je bio jedan od onih dana kad je proljeće već punim jedrima zakoračilo u Liku. Sredina je tjedna i Malnar je tu no čekam ga, da se probudi kako bi se dogovorili gdje čemo danas krenuti. Naravno njegove su odluke za mene bile uvijek zagonetka, do zadnjeg časa. Moram priznati da ni danas nije bilo drugačije. Nestrpljiv sam dok čekam da sa svojom kampicom iz dubine Krbavskog polja dođe Željko. Stoga nervozno gledam na sat, i pitam se kamo je danas naumio ovaj stari pustolovni vuk.

Iz daljine se čuje poznati zvuk Malnarevog terenca, stoga Herman užurbano sprema doručak i kavu. Taj doručak i kava nam je postao obred, jer obično za stolom dok doručkujemo Malnar govori gdje se taj dan ide. Stigao je, i kroz sam pozdrav sam shvatio da je dobre volje što znači da danas neće biti čangrizanja. Stoga smo se prihvatili doručka, koji je kao i uvijek bio ukusan i za kojim me je Malnar informirao kud čemo danas

Nakon duže šutnje taman kad je zapalio cigaretu, i prihvatio šalicu sa kavom progovorio je.

Što ti misliš Mijo da danas krenemo u istraživanje hajdučke špilje.

Toga sam se već dugo plašio, te Željkove želje da krenemo prema hajdučkoj špilji. O toj špilji su kružile među domaćima razne legende koje nisu bile baš ugodne. Recimo jedna od njih je govorila i prenosila se sa generacije na generaciju, da je tamo leglo poskoka i da odande u proljeće izlaze nakon duge zime. Tamo navodno živi kralj svih poskoka koji na glavi ima krijestu kao pijetao.

Pa možemo Željko ako ti je to baš želja, no nisam baš oduševljen.

Ja sam tako odlučio, jer me ta špilja jako zanima. Odgovara mi Malnar sad već pomalo ljut na moje nećkanje.

Naravno nakon toga smo ustali, i krenuli prema terencu i uputili se u dubinu divljine gdje se nalazi hajdučka špilja. Hajdučka je dobila naziv po legendi, koja govori o tome da su se u njoj nekada davno hajduci imali sklonište. Mislim da me je baš ta legenda povela u znatiželji da krenem sa Malnarom prema njoj. Usput dok smo se vozili razmišljao sam o tome što čemo u toj špilji pronaći. Razmišljao sam čak o , ili blagu koje su tu sakrili hajduci.

Stigli smo šutke u neposrednu blizinu lokacije, na kojoj bi se hajdučka špilja trebala po pričama nalaziti. Moram priznati da smo jako brzo našli prikriveni ulaz, kao da nas je na njega navela neka tajna sila. Na samom ulazu smo primijetili da je ulaz u špilju blatnjav. Stoga smo na obuću navukli najlonske vreće, naravno ja sam pomogao Željku oko njegovih vreća. Ušli smo polako i oprezno u predvorje iza kojeg se je pred nama otvorila u svoj svojoj raskoši ogromna dvorana. Nigdje kostura, nigdje blaga samo stalagmiti i stalaktiti i kapanje vode sa stropa dvorane koje me je pomalo nerviralo.

Špilju smo istražili do posljednjeg hodnika, no sve što je pod sjećalo na boravak čovjeka u njoj,  je jedan zid na kojem se jasno vidi po crnilu da je tu godinama netko ložio vatru i obitavao. Naravno od zmija ni traga,kao ni njihovom zmijskom kralju koji ima krijestu. Moram priznati da mi je bilo žao što su se u mojoj mašti rasplinule sve one legende, koje su se kod domaćih prenosile sa generacije na generaciju.

No zavjetovao sam se da nikome nikad od domaćih, neću pričati da sam bio u špilji njihovih legendi, jer sa tim legendama kroz stoljeća, u dugim zimskim večerima ljudi su kratili vrijeme. Stoga bi bilo krajnje nekorektno od mene da tim ljudima kradem mladalačka maštanja.

Iz špilje smo izašli šutke kao iz nekog svetišta zapravo to i jeste svetište ljudske mašte i stoljetnih legendi.

Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.

Oprostite na malo lošijim fotografijama jer su nam jedino osvjetljenje bile baklje koje smo sami napravili.