www.pustolovina.com

Sredina je mjeseca lipnja 2010 godine, petak vrijeme kad počinju vikendi. Ja sam u poslu, zapravo tovarim svog terenca sa neophodnim stvarima, i opremom za trodnevnu pustolovinu Ličkim bespućima. No čekam dolazak ekipe „Specwoga,“ koja dolazi iz Zagreba oko šesnaest sati poslije podne. Zabrinuto gledam u nebo, naime  po vremenskoj prognozi u bespućima bi nas trebala dočekati kiša. Naravno to je ono što naj manje želim, iako to momke iz „Specwoga“ neće spriječiti u naumu da krenemo u pustolovinu.  Za njih  važi pravilo što gore to je za njima bolje i zanimljivije.
U među vremenu sjedam pod bagrem, koji se je rascvjetao, u svojoj punoj raskoši šireći oko sebe opojan miris. Pušim i razmišljam da nisam nešto zaboravio, a što bi nam tamo u divljini moglo zatrebati. Na put krećemo sa dva terenca, jer to je pravilo kod odlaska u nepoznato divlje područje. Jer ako se dogodi kvar na jednom od vozila, sa drugim se odlazi po pomoć. No valjda nas neće snaći taj problem u ovoj pustolovini. Dok razmišljam o problemima koji bi nas u putu mogli snaći počinje puhati vjetar, koji meni kao starom pustolovu govori kako makar danas neće biti kiše. Naravno osvježavajući vjetar koji mi miluje lice oraspoložio me je.
Iz razmišljanja me u stvarnost vraća zvonjava mobilnog telefona. Zove me Rostohar, koji mi govori da su on i Marko blizu, a treći član ekipe Ivan dolazi iz Zadra. Dean Rostohar priča je za sebe, naime kao mlad bio je u domovinskom , u specijalnim postrojbama MUP-a. Trener je nin džicu kluba i visoko kotira u Japanu kao majstor iste. Nin džica je ratnička vještina borbe u kojoj je sve oružje, zapravo svaki predmet i sve je u obrani dozvoljeno. Vlasnik je „Specwoga“ u kojem obučava ljude iz specijalnih postrojbi vojske i policije, raznim vještinama od rukovanja oružjem do napada i obrane.
Ma teško je opisati sve vještine sa kojima ovaj čovjek raspolaže, a moj je dobar poznanik više godina otkako su kod njega kao klinci trenirali moji sinovi. Njegov bliski suradnik je Marko inače pripadnik prve gardijske brigade koji je nedavno stigao iz misije na Golanskoj visoravni. Snažan momak, koji na izgled djeluje tromo no izgled vara, što je Marko dokazao na ovom našem putu u više navrata. Treći član ekipe je Ivan vojni pilot, koji je usprkos što je pilot otišao u misiju koju je proveo u Avganistanu. To o njemu govori sve, da je osoba koja se ne boji izazova, ni opasnosti u kojoj bi se mogao naći. Zanimljiva ekipa koja dolazi u izviđanje terena, kako bi sa više ljudi došli u osmom mjesecu na višednevnu obuku.
Moram priznati da mi u ovoj prići nedostaje moj veliki prijatelj, i učitelj od kojeg sam naučio jako puno o , divljini, i ponašanju u njoj Željko Malnar. Sa nostalgijom se prisjećam svih onih ludih pustolovina kroz koje smo prošli u deset godina druženja. Koliko su me puta spasili njegovi savjeti kad bi se našao u bezizlaznoj situaciji duboko u divljini. Dok razmišljam tako pred mojim imanjem zaustavlja se auto sa Deanom i Markom. Srdačno se pozdravljamo nakon čega se njih dvojica prihvaćaju pretovaranja opreme, iz svojeg auta u terence. Oprema koju su donijeli vrhunska je i profesionalna, a moram priznati ima je dosta. U među vremenu stiže i Ivan kojeg ne poznajem ali na licu mu vidim da je ok. I on ubacuje svoju opremu u jednog od terenaca pa put u pustolovinu može početi. Vodim ih svojom starom rutom koja ide preko Tišma Varoši prema Visuću do Potkuka gdje skrećemo prema Kremenu i Mazinskom polju. Kremen je jedan od više vrhova Ličke Plješivice sa nadmorskom visinom od 1500 m. To je i krajnji južni dio Ličke Plješivice jer dalje se nastavljaju u planinskom lancu Dinaridi. Vozimo se polako makadamskim putom koji nas polako diže kroz šumu Sarajevo prema Kremenu. Kroz otvoreni prozor  u terenca ulazi miris rascvjetalog bora koji cijelom putovanju daje svoju draž. Cesta po kojoj se vozimo makadamska je ali dobra. Sagradila ju je Austro Ugarska monarhija za potrebe eksploatacije naših tada prašuma. Ja i Dean pričamo o putu, i kampu u kojem trebamo prenoćiti. Mi vodimo dok mojeg terenca vozi Marko sa kojim smo u kontaktu preko radio veze. No pustolovina ne bi bila pustolovina da se ne dogodi problem. Ovaj puta je to probušena guma, na mojoj prikolici koju vuče Marko. Tu sam shvatio da nisam ponio dizalicu, no kao dizalicu smo iskoristili marka koji je prikolicu digao sa pola snage. Krenuli smo dalje prema Mazinskom polju. Prošli smo i prevoj ispod Kremena gdje se makadamski put počinje naglo spuštati. Na jednom od zavoja sa lijeve strane nailazimo na šumsku čistinu kroz koju puca pogled na prekrasnu panoramu Mazinskog polja koje okružuje Strma Čemernca i Urljaj. To su planinski predjeli koje još nisam dobro istražio no jednom ču krenuti. Momci komentiraju panoramu koja se je ukazala pred nama, i oduševljeni su.
No vrijeme nam nejde na ruku pa moramo žuriti dalje. Moram priznati da me naj manje tri godine nije bilo ovdje zadnji puta tud sam prošao sa Malnarom. Moram priznati kad god se ga sjetim spuca  me nostalgija za onim vremenima kad smo lutali, a i zalutali na ovim prostorima. Kao da mi fale njegova čangrizanja koja nikad nisu bila zlonamjerna. Jedino čega se sjećam da smo ja i Malnar po ovim prostorima putovali u svim mogućim vremenskim  neprilikama. Spuštamo se u Mazinsko polje čije su livade i proplanci posuti gusto raznobojnim livadnim cvijećem intenzivnih boja. Prolazimo onaj manje zanimljiv dio puta prema Bruvnu u kojem skrećemo u pravcu sela Plečaši.
Iza Plečaša krajnji desni od tri puta vodi nas u Gubavčevo Polje gdje se nalazi jedan od mojih i Željkovih kampova u kojima ćemo noćiti. Okružuje nas jugozapadni dio strme Čemernice koja kao da mami svojom divljom ljepotom. Put prema Gubavčevom Polju posut je grubim kamenjem u kojem treba paziti gume. Već u daljini vidim borovu šumu u kojoj se nalazi moj i Malnarov kamp. Teško je opisati tu čaroliju ljepote i grubosti planine kroz koju se probijamo spuštajući se u Gubavčevo polje. Ne znam tko je ovom prekrasnom polju dao ime Gubavčevo, nekako me podsjeća na gubavce iz Biblije. Stigli smo u kamp oko dvadeset jedan sat navečer i počinje se naglo spuštati mrak. Postavljamo kamp doduše ja sam od slabe koristi, jer sam pred mjesec i pol operirao kuk.
Ložimo vatru na kojoj Ivan za večeru u velikoj pustolovnoj tavici peče vrlo ukusne ćevape. Sjedim buljeći u vatru dok mi misli okupira prolaznost vremena koje se kao ni svi divni trenuci koje sam ovdje doživio ne daju vratiti. Momci na profesionalni način specijalaca, osiguravaju kamp od neželjenih uljeza. A, ja nakon večere odlazim na spavanje jer sam umoran, a sutra nas čeka divljina bespuća sa svom svojom ljepotom i zamkama.
Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.
U sljedećem nastavku susret sa netaknutom divljinom i planinskim vrhom Lisac.