www.pustolovina.com

Lika je ovih siječanjskih dana hladna i okovana u led. Gusti bijeli oblaci iznad Ozeblina najavljuju nove padavine. Bit će mećave kažu domaći.  Kao starog pustolova i putnika nešto me vuče na putovanje. Razmišljam, kopam po nekim starim kartama, pregledavam hrpe starih fotografija. Nisam dugo razmišljao moj izbor pao je na putovanje od izvora Zrmanje pa tamo do izvora Krčića  ispod same Dinare.

Oblačim toplu odjeću uzimam neophodne stvari kao što su kamera nešto hrane i vreću za spavanje bez koje u ovo doba godine ne krečem nikuda. Palim svojeg uvijek pouzdanog terenca i krečem starom Ličkom magistralom od Udbine prema  Gračacu. Iza Gračaca me uvijek dočekuje ćudljivi Gračački Malovan. Vozim se i razmišljam, prošlo je puno godina otkako sam istim ovim putom putovao sa Željkom Malnarom starim svjetskim pustolovom i putopiscem. Malovan me dočekuje nekako neljubazno zavijen u gustu maglu što sam i očekivao. Kiša polako rosi što mi baš i nejde na ruku. Razmišljam hoću li moći nešto snimiti svojom kamerom zbog tmurnog vremena.
Motor mojeg terenca brekće penjući se vijugavom magistralom prema vrhu  Malovana obavijenog u sve gušću maglu što je znak da sam blizu samog prevoja. Vozim oprezno zbog guste magle koja mi smanjuje vidljivost na samo nekih par metara. Po radu motora osjećam da se počinjem spuštati na onu drugu i ne tako strmu stranu planinskog prevoja. Magla se polako razilazi zapravo su to bili niski oblaci koji su na svojem putu prema moru zapeli za vrh Malovana čija je visina oko 850m nad morem. Prolazim raskrižje koje sa magistrale odvaja put prema Srbu i Donjem Lapcu. Ja nastavljam još jedno vrijeme magistralom potom u zaseoku Budimir skrećem makadamskim  putem koji me vodi uz prugu Gračac Knin iznad doline Zrmanje u kojoj se ona rađa i vijugavo kao zmija odlazi put mora i Obrovca. Zastajem iznad samog ponora iz čije dubine dopire  huk divlje planinske rijeke. U dolini se nazire selo Vrelo Zrmanje iznad kojeg prolazi magistrala sa koje sam se pred nekih sat vremena odvojio prema planini.
Uživam kratko vrijeme u viđenom prizoru i polako krečem dalje vijugavim makadamskim putem koji je stidljivo prekrio zadnji tanki snježni pokrivač . Put me vodi sve dublje u planinu sa čijih uzvisina jasno vidim Dinaru koja je moje krajnje odredište. Planina je u ovo doba godine obavijena u nekakvo sivilo čiju monotoniju razbija jedino mjestimična bjelina tankog snježnog pokrivača. Polako udubljen u svoje misli uz brujanje mog terenca spuštam se u selo Golubići gdje se opet susrećem sa Kninskom željezničkom prugom. Nakon nekog vremena iznad samog Knina izbijam ponovo na magistralu sa kojom se spuštam u kraljevski grad . Vrijeme mi nije naklonjeno zapravo Knin nadkrivaju tamni oblaci uz pokoju kap kiše. Bojim se da se moje fotografije baš i neće proslaviti. Ali kad sam već tu valja mi ići dalje zacrtanim putom a i fotografirati.
Nakon kraćeg osvježenja u jednom od Kninskih kafića uz kavu i kolu palim terenca i krečem dalje magistralom put Sinja i Splita. Na samom izlazu iz Knina magistralni put skreće naglo desno a ja odlazim ravno u zaselak Kovačići gdje me ponovno dočekuje makadamski put koji vodi prema selu Krčić, koje je dobilo ime po hirovitoj rječici koja pored njega teče.
Makadamskim putem kroz selo Kovačiće polako se penjem prema mjestu gdje rječica Krčić tvori slap visine 22m a zovu ga Veliki Buk i u ovo doba godine izuzetno je silovit i bučan. Zapravo se tu počinju kako bi pjesnik rekao Krčić i Krka grliti odlazeći zajedno put mora. Krčić se svojim grandioznim slapom od 22m obrušava na sam izvor čarobne rijeke Krke. Zastajem neko vrijeme očaran tim hukom i rosuljom koju vjetar donosi iz podnožja slapa milujući me po licu svojom vlagom kao da me pozdravlja.
No treba poći dalje prema kraju mog puta a to je izvor Krčića koji je u ovo doba godine u svoj svojoj silini i raskoši. Vozim se starom makadamskom cestom koju je sagradio Napoleon. Gradnju je započeo 1805 a završio ju je 1813 godine. Austrougarska ju je obnovila u vremenu od 1813 do 1918 godine. Kanjonom rječice Krčić vijuga punih 14km. Obilježavaju je ručno klesani kameni krajputaši i pedantno zidani potporni kameni zidovi koji tolike godine odolijevaju silini riječkih bujica. Iznad puta i rječice sa jedne i druge strane u visinu se dižu stijene kao da ih je netko slagao jedne na druge.  Makadamski put kojeg je nagrizao zub vremena a o njemu očito nitko usprkos ljepota koje ga okružuju niko ne vodi računa dovodi me pred kuću baka Marije. Tu mi je uvijek bilo odmorište još od vremena kad sam ovuda putovao sa Malnarom. Sada pokojna baka Marija uvijek bi nas ponudila kavom i kolačima a mi bi njoj donosili kekse i druge potrepštine. Tih se dana nekako nostalgično prisjećam odlazeći pješke preko mostića do baka Marijine vodenice. E tu se Krčić razigrao u svoj svojoj raskoši tvoreći desetke slapova koji stvaraju neku meni dragu glazbu koja govori o davnim vremenima. O vremenima dok se je u ovoj vodenici mljelo žito i vrvjelo od ljudi, a gore vijugavim putem kloparali bi drveni kotači kočija i teretnih kola. Na kojima bi razni trgovci i mešetari prevozili robu prema moru ili obratno.
Uz nostalgični uzdah krečem dalje put izvora ove prekrasne divlje  rječice opraštajući se od kuće pokojne bake Marije. Sa lijeve i desne strane puta nalaze se suhozidovi sa kojima su starosjedioci nekad davno ograđivali svoje bašče koje su sad napuštene kao da prizivaju marljive žuljevite ruke težaka. Uz sam put imam priliku primijetiti kako se je na ovim prostorima vegetacija počela buditi. Put me dovodi na uzvisinu iznad rijeke dolje ispod mene na rijeci napuštene polu srušene vodenice koje kao da čekaju svoje brkate mlinare da ih pokrenu iz stoljetnog sna. Mostići pored vodenica građeni su od kamena vještim rukama svojih davnih graditelja, i danas postojani kao da čekaju one koji će preko njih dolaziti mljet žito. Ili možda čekaju zaljubljene parove koji će se baš na njima sastajati padajući u prvi zagrljaj. I tako slušajući huk divlje planinske rijeke koja kao da mi priča o davno prohujalim vremenima koja su na ovu rječicu dovodila  mnoge vojske, putnike namjernike, lupeže hajduke i vesele svatove, polako dolazim na kraj svog današnjeg puta, a to je izvor Krčić. Kako bi izvoru mogao prići  moram proći kroz jedno od pod Dinarskih sela zaustavljam na trenutak terenca i izlazim napolje. Jednostavno želim čuti ima li ikakvih znakova života na ovim prostorima. Do ušiju mi dopire blejanje ovaca i jasna zvonjava sa  zvona koje obično oko vrat nosi predvodnik stada ovan. Gdje ima ovaca ima i ljudi, razmišljam i krenem prema zvonjavi. Malo dalje na jednom pod Dinarskom proplanku u blizini sela ukaže mi se stado koje uz čopor pasa čuvaju čovjek i žena. Prilazim im pozdravljam ih te se sa njima upoznajem. To su Drago i Milica, oni su iz Šibenika. Ovamo su došli kako Drago kaže da uz ovce i čisti planinski zrak uživaju u miru i tišini čarobne Dinare. Ovdje žele provesti ostatak života u zdravlju i daleko od gradske vreve. Ponudili su me kavom u skromnom ali urednom domu. Vrijeme mi je krenuti dalje prema mom cilju a to je izvor Krčića.  Da bi doživio njegovu punu ljepotu i čar trebao sam se popeti kozjom stazom koja je danas mjestimično zarasla nekih petsto metara, naravno za ovakav doživljaj ljepote to mi nije predstavljalo nikakav problem. Jer izvori su za mene oduvijek bili početak svega, na njima se zatvara krug jer sve je u krugu kako bi rekao moj cijenjeni prijatelj i veliki pjesnik Enes Kišvić

 

Napisao: Mijo Jaić

Danas za vas krečem na putovanje Krbavskim poljem pa sve do Laudonovog gaja. Vrijeme je idealno iako je kraj jedanaestog mjeseca. Toplo je i sunčano što je nenormalno za Liku u ovo doba godine. Spremam svojeg terenca, uzimam hranu i vodu jer nikad ne znaš što te u pustolovini može zadesiti. Samnom su i moja djeca Tomislav i Mia koji obožavaju putovanja prirodom.
No sve to nije bitno, bitan je doživljaj povijesnog Krbavskog polja o kojem se premalo zna. Recimo mnogi koji prolaze Krbavskim poljem na putu prema moru misle da se je Krbavska bitka odigrala baš na sredini istog, no to nije točno.

Točno je da se je Krbavska bitka odigrala na krajnjem istočnom dijelu Krbavskog polja. Bitka se odigrala 1493 godine između Turskog vojskovođe Hadum Jakub – paše i njegove vojske i Hrvatske feudalne vojske pod vodstvom bana Emerika Derenčina. Tom prilikom je hrvatska feudalna vojska pod zapovjedništvom bana Derenčina poražena.

No moj cilj nije opisivanje Krbavske bitke niti njenih posljedica, meni je cilj prikazati vam i opisati današnje Krbavsko polje. Stoga krečem, baš sa mjesta gdje se odigrala spomenuta Krbavska bitka. Zapravo krečem ispod Udbine na čijem vrhu se vidi tek izgrađena, no još ne dovršena prekrasna crkva posvećena svim hrvatskim mučenicima. I sam pogled na Udbinu sa crkvom je sa sjeverno zapadne strane vizualno obogaćen.
Podudbina ostaje iza mene ja se uključujem, u makadamski put koji me vodi sredinom polja. To je bio navodno u davna vremena put trgovaca koji su putovali preko Bunića i Čanka prema Gackoj i dalje prema Senju.
Sa lijeve strane polje je obrađeno,i na njemu su zasijane poljoprivredne kulture od ječma koji se u ovo vrijeme prije snijega zeleni ostalo je kupus ,a krumpir onaj pravi lički poznati već je izvađen. Desna strana polja su uglavnom pašnjaci doduše škrti pašnjaci jer ovo ljeto je bilo sušno.
Približavam se mjestu koje se iz daleka vidi jer tamo rastu ogromne topole i trešnje kojima je danas naj manje tristo godina.
Tu je navodno bila birtija, i odmorište za trgovce koji su tuda putovali. Put je uništen uglavnom pun rupa iako je to naj bliži put od Udbine do Bunića i dalje prema Gospiću. Iza Gavrića birtije slika polja se mijenja, sa lijeve strane su još uvijek obrađena polja no dolje sa desne strane pojavljuje se onaj mračni dio polja, u koji ni danas ljudi rado i bez velike nevolje ne ulaze.
O tom djelu polja još uvijek se pričaju, i prepričavaju legende o močvari i živom blatu. Tu su ljudima u bezdan, propadale krave koje bi slučajno tu zalutale. Bio sam prisutan kada je čovjeku koji je baš tu skupljao sijeno, propao traktor i drugi koji ga je izvlačio i spasio ih je gusjeničar da nebi ostali, zarobljeni u blatu.
Sa tim dijelovima Krbavskog polja sam i ja svojevremeno imao problema i jedva sam se izvukao zahvaljujući iskustvu i mom snažnom terencu. Stoga sam ja Krbavsko polje podijelio u tri dijela. Prvo na ono plodno na kojem raste naj bolji , pa na dio pokriven škrtim pašnjacima i na onaj zadnji močvarni dio.
Zapravo ovaj močvarni dio polja od proljetnog topljenja snjegova sa južnog djela Plješivice postaje jezero, veliko jezero. U to vrijeme teče i Krbava koja baš tu u sredini jezera ponire i odlazi negdje ispod zemlje nekud prema Gackoj i Korani. No meni je logičnije da te vode odlaze ispod Plješivice, u  Unu i dalje prema Crnom moru.
Razmišljajući tako ja, i moja mala ekipa stižemo na krajnji cilj našeg puta a to je povijesni Laudonov gaj.
Zapravo za njegovo postojanje zaslužan je grof Laudon kompanjonski zapovjednik smješten u Buniću mjestu na krajnjem zapadnom dijelu Krbavskog polja. Zapravo kasnije postaje austijski federmaršal Laudon. Prvo ime mu je barun Laudon Gideun Ernest rođen je 2 veljače 1716 u Toozenu u Litvi.
U Bunić je stigao 1746 godine kao major u ličkoj regimenti. Kad postaje austrijski federmaršal naređuje da se živi pijesci na krajnjem zapadu Krbavskog polja pošume kako nebi nanosili štete poljoprivredi.
Kasnije za vrijeme Vojne uprave nasadi su prošireni crnim borom, metlikom i bagremom. Laudonov gaj ima 700 hektara površine. Od toga je pod crnim borom 310 hektara ,a pod hrastom 340 hektara ostatak su bagrem i ostali nasadi. Laudonov gaj je 1965 godine proglašen rezervatom šumske vegetacije.
Danas 2009 godine gaj grofa Laudona zatičem u jadnom i zapuštenom stanju. Svojim terencem prolazim kroz sredinu Laudonovog gaja blatnjavim i zapuštenim putem i odlazim u sam sumrak prema onom opasnijem dijelu Krbavskog polja.

Za vas putovao i napisao putopisac i pustolov Mijo Jaić.