 Dvije tisuće i druga je godina, u Lici završetak ljeta prate dosadne kiše. Sjedim u svojem kampu u divljini bespuća pored vatre nad kojom se krčka gulaš u kotliću. Oko mene se širi miris borovine koja me okružuje. Mirisi bora najintenzivniji su nakon kiše. Sjedim pored vatre koja pucketa dok se plameni jezičci poigravaju kao da plešu, neki svoj vatreni ples. Usput razmišljam o ljepoti netaknute prirode, koja me okružuje i koju mnogi, nikad neće imati priliku vidjeti. Iz mojeg razmišljanja trznuo me je topot konjskih kopita, koji ovdje nisu uobičajeni. Ne da nisu uobičajeni već ih do sad nikad nisam prilike čuti. Bila je to predivna glazba za uha, da topot konja koji razbija ovu tišinu divljine koja ponekad boli, u ušima. U kamp ujahuje prvi od jahaća, a to je moj veliki prijatelj Malnar koji mi je nekako veličanstveno djelovao na visokom konju. Jednostavno kao da je srastao sa vrancem kojeg je jahao. Na njemu maskirna vojnička jakna sa kapuljačom, koju je na sebi imao zbog povremenih pljuskova koji su ih na putu pratili. Iza Malnara u kamp je ujahao Jajan, u nekom šeširu sa kojim je izgledao kao okorjeli desperados. Iza njega stizali su na svojim konjima Stankec pa Remzo iza njih Laki, a zadnji je u kamp ujahao moj pokojni prijatelj Ševica na šarenom poniju koji je bio po njegovoj mjeri. Pozdravljali su me redom i polako vezali konje za jednu od greda koja je bila namijenjena baš za to. Željko prvi sjeda pored vatre u moju neposrednu blizinu. Zvao sam te, no nisam te mogao dobiti i shvatio sam da si ovdje jer tu jedino nema signala za mobitel. Govori mi Željko igrajući se nekim štapom po vatri koja je nekako veselo pucketala. Ma nema problema stari slučajno sam u kotlić stavio više mesa, pa će biti večera za sve. Nego otkuda vi odjednom ovdje? Pitam Željka pošto se nisam nadao da itko od ljudi iz „Noćne more“zna jahati osim njega. Ma to ti je nama rekreativni dio koji jednom godišnje upražnjavamo. Naravno što se može očekivati od ovakve ekipe osim smijeha i šale. Malo kasnije u kamp nam je svratio snimatelj i doajen HTV-a Mario Perušina pa za njim general ljubo Česić Rojs. Tu se je našao i Sedlar mlađi, a i tada producent „Noćne more“ Đambo kojeg sam izuzetno cijenio kao majstora od svojeg posla. U cijeloj ovoj prići stradalo je jedno nedužno janje, koje je žrtvovano bogovima šale i smijeha. No nismo ga kao žrtvu spalili već reš ispekli i pojeli. Nakon toga fešta je trajala dugo u noć nakon čega smo umorni od alkohola i janjetine zaspali. Napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.
 Sredina je mjeseca lipnja 2010 godine, petak vrijeme kad počinju vikendi. Ja sam u poslu, zapravo tovarim svog terenca sa neophodnim stvarima, i opremom za trodnevnu pustolovinu Ličkim bespućima. No čekam dolazak ekipe „Specwoga,“ koja dolazi iz Zagreba oko šesnaest sati poslije podne. Zabrinuto gledam u nebo, naime po vremenskoj prognozi u bespućima bi nas trebala dočekati kiša. Naravno to je ono što naj manje želim, iako to momke iz „Specwoga“ neće spriječiti u naumu da krenemo u pustolovinu. Za njih važi pravilo što gore to je za njima bolje i zanimljivije. U među vremenu sjedam pod bagrem, koji se je rascvjetao, u svojoj punoj raskoši šireći oko sebe opojan miris. Pušim i razmišljam da nisam nešto zaboravio, a što bi nam tamo u divljini moglo zatrebati. Na put krećemo sa dva terenca, jer to je pravilo kod odlaska u nepoznato divlje područje. Jer ako se dogodi kvar na jednom od vozila, sa drugim se odlazi po pomoć. No valjda nas neće snaći taj problem u ovoj pustolovini. Dok razmišljam o problemima koji bi nas u putu mogli snaći počinje puhati vjetar, koji meni kao starom pustolovu govori kako makar danas neće biti kiše.  Naravno osvježavajući vjetar koji mi miluje lice oraspoložio me je. Iz razmišljanja me u stvarnost vraća zvonjava mobilnog telefona. Zove me Rostohar, koji mi govori da su on i Marko blizu, a treći član ekipe Ivan dolazi iz Zadra. Dean Rostohar priča je za sebe, naime kao mlad bio je u domovinskom , u specijalnim postrojbama MUP-a. Trener je nin džicu kluba i visoko kotira u Japanu kao majstor iste. Nin džica je ratnička vještina borbe u kojoj je sve oružje, zapravo svaki predmet i sve je u obrani dozvoljeno. Vlasnik je „Specwoga“ u kojem obučava ljude iz specijalnih postrojbi vojske i policije, raznim vještinama od rukovanja oružjem do napada i obrane. Ma teško je opisati sve vještine sa kojima ovaj čovjek raspolaže, a moj je dobar poznanik više godina otkako su kod njega kao klinci trenirali moji sinovi. Njegov bliski suradnik je Marko inače pripadnik prve gardijske brigade koji je nedavno stigao iz misije na Golanskoj visoravni. Snažan momak, koji na izgled djeluje tromo no izgled vara, što je Marko dokazao na ovom našem putu u više navrata. Treći član ekipe je Ivan vojni pilot, koji je usprkos što je pilot otišao u misiju koju je proveo u Avganistanu. To o njemu govori sve, da je osoba koja se ne boji izazova, ni opasnosti u kojoj bi se mogao naći.  Zanimljiva ekipa koja dolazi u izviđanje terena, kako bi sa više ljudi došli u osmom mjesecu na višednevnu obuku. Moram priznati da mi u ovoj prići nedostaje moj veliki prijatelj, i učitelj od kojeg sam naučio jako puno o , divljini, i ponašanju u njoj Željko Malnar. Sa nostalgijom se prisjećam svih onih ludih pustolovina kroz koje smo prošli u deset godina druženja. Koliko su me puta spasili njegovi savjeti kad bi se našao u bezizlaznoj situaciji duboko u divljini. Dok razmišljam tako pred mojim imanjem zaustavlja se auto sa Deanom i Markom. Srdačno se pozdravljamo nakon čega se njih dvojica prihvaćaju pretovaranja opreme, iz svojeg auta u terence. Oprema koju su donijeli vrhunska je i profesionalna, a moram priznati ima je dosta. U među vremenu stiže i Ivan kojeg ne poznajem ali na licu mu vidim da je ok. I on ubacuje svoju opremu u jednog od terenaca pa put u pustolovinu može početi. Vodim ih svojom starom rutom koja ide preko Tišma Varoši prema Visuću do Potkuka gdje skrećemo prema Kremenu i Mazinskom polju. Kremen je jedan od više vrhova Ličke Plješivice sa nadmorskom visinom od 1500 m. To je i krajnji južni dio Ličke Plješivice jer dalje se nastavljaju u planinskom lancu Dinaridi. Vozimo se polako makadamskim putom koji nas polako diže kroz šumu Sarajevo prema Kremenu. Kroz otvoreni prozor u terenca ulazi miris rascvjetalog bora koji cijelom putovanju daje svoju draž. Cesta po kojoj se vozimo makadamska je ali dobra. Sagradila ju je Austro Ugarska monarhija za potrebe eksploatacije naših tada prašuma. Ja i Dean pričamo o putu, i kampu u kojem trebamo prenoćiti. Mi vodimo dok mojeg terenca vozi Marko sa kojim smo u kontaktu preko radio veze. No pustolovina ne bi bila pustolovina da se ne dogodi problem. Ovaj puta je to probušena guma, na mojoj prikolici koju vuče Marko. Tu sam shvatio da nisam ponio dizalicu, no kao dizalicu smo iskoristili marka koji je prikolicu digao sa pola snage. Krenuli smo dalje prema Mazinskom polju. Prošli smo i prevoj ispod Kremena gdje se makadamski put počinje naglo spuštati. Na jednom od zavoja sa lijeve strane nailazimo na šumsku čistinu kroz koju puca pogled na prekrasnu panoramu Mazinskog polja koje okružuje Strma Čemernca i Urljaj. To su planinski predjeli koje još nisam dobro istražio no jednom ču krenuti. Momci komentiraju panoramu koja se je ukazala pred nama, i oduševljeni su.  No vrijeme nam nejde na ruku pa moramo žuriti dalje. Moram priznati da me naj manje tri godine nije bilo ovdje zadnji puta tud sam prošao sa Malnarom. Moram priznati kad god se ga sjetim spuca me nostalgija za onim vremenima kad smo lutali, a i zalutali na ovim prostorima. Kao da mi fale njegova čangrizanja koja nikad nisu bila zlonamjerna. Jedino čega se sjećam da smo ja i Malnar po ovim prostorima putovali u svim mogućim vremenskim neprilikama. Spuštamo se u Mazinsko polje čije su livade i proplanci posuti gusto raznobojnim livadnim cvijećem intenzivnih boja. Prolazimo onaj manje zanimljiv dio puta prema Bruvnu u kojem skrećemo u pravcu sela Plečaši. Iza Plečaša krajnji desni od tri puta vodi nas u Gubavčevo Polje gdje se nalazi jedan od mojih i Željkovih kampova u kojima ćemo noćiti. Okružuje nas jugozapadni dio strme Čemernice koja kao da mami svojom divljom ljepotom. Put prema Gubavčevom Polju posut je grubim kamenjem u kojem treba paziti gume. Već u daljini vidim borovu šumu u kojoj se nalazi moj i Malnarov kamp.  Teško je opisati tu čaroliju ljepote i grubosti planine kroz koju se probijamo spuštajući se u Gubavčevo polje. Ne znam tko je ovom prekrasnom polju dao ime Gubavčevo, nekako me podsjeća na gubavce iz Biblije. Stigli smo u kamp oko dvadeset jedan sat navečer i počinje se naglo spuštati mrak. Postavljamo kamp doduše ja sam od slabe koristi, jer sam pred mjesec i pol operirao kuk. Ložimo vatru na kojoj Ivan za večeru u velikoj pustolovnoj tavici peče vrlo ukusne ćevape. Sjedim buljeći u vatru dok mi misli okupira prolaznost vremena koje se kao ni svi divni trenuci koje sam ovdje doživio ne daju vratiti. Momci na profesionalni način specijalaca, osiguravaju kamp od neželjenih uljeza. A, ja nakon večere odlazim na spavanje jer sam umoran, a sutra  nas čeka divljina bespuća sa svom svojom ljepotom i zamkama. Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić. U sljedećem nastavku susret sa netaknutom divljinom i planinskim vrhom Lisac.
 Evo nas opet sa savjetima kako da iskoristite svojeg omiljenog terenca u prirodi. Zapravo tu gdje možete vi sa svojim terencem, nema šanse da netko dođe i prođe, sa svojim osobnim automobilom. Naravno i sam naziv terenac znači da je vaš ljubimac, predviđen za vožnje po terenu, drugim riječima van cesta i putova. Ja osobno sam poderao tri terenca, u istraživanjima Ličkih divljih bespuća, stoga mislim da sam jedan od onih koji vam mogu dati savjet kako se ponašati, i voziti terenca u prirodi. U početku mojih pustolovina koje su ne rijetko neslavno završavale, zbog mojeg neiskustva i ja sam griješio. Moje greške su se sastojale u sljedećem. U nepoznata područja divljine odlazio sam, potpuno sam i sa samo jednom rezervnom gumom, a jednom čak i bez te jedne. Platio sam to sa kilometrima pješačenja, a moj terenac ostajao bi u divljini, dok nisam sa nekim tko ima terenca donio drugu gumu.  Stoga je moj savjet u nepoznata područja nikada ne odlaziti sa jednim terencem, već treba pokušati pronaći istomišljenika koji posjeduje terenca i voli pustolovinu. Mala je vjerojatnost da čete ostati u kvaru sa dva terenca, iako i to nije nemoguće. Ukoliko kojim slučajem krećete prema Lici, i njenim ljepotama slobodno se javite na moju e-mail adresu, i rado ču vam dati savjet i reći rutu u kojoj ćete imati što vidjeti, ali sigurno. Neki dan sam dobio jedan od e- mailova u kojem me student Igor iz Zagreba pita za savjet i rutu po kojoj bi se on uputio iz Zagreba prema Zrmanji, a da ide što manje po magistrali. Naravno javio sam mu se sa mojim savjetom koji mu se jako svidio a njegovo hvala bila mi je naj veća nagrada. No on će putovati biciklom sa svojim prijateljem. Stoga nije sramota pitati već je sramota zbog neznanja upasti u problem, kojeg ne bi bilo da ste pitali znalca terenske vožnje. Vjerujte mi jednom, samo jednom ako se odvažite krenuti sa vašim terencem van cesta i putova, toliko će vam se svidjeti da će vas svako slobodno vrijeme odvoditi u nove pustolovine. Recimo i to, da ja iduće godine krećem sa svojom obukom terenske vožnje, koja će trajati jedan vikend. Prvi dan uz kraće predavanje, i vožnju na poligonu, nakon toga dva dana vožnjom kroz bespuća Like. Ukoliko vas zanima javite se na naš kontakt e-mail ili telefon, kako bi vam mogli osigurati termin koji vam odgovara. Ne to neće biti samo obuka terenske vožnje, to će biti i jedna trodnevna pustolovina uz naše kulinarske specijalitete, i druženje sa ljudima poput vas. U idućem nastavku pisat ću vam što vam je neophodno od opreme za jednu od pustolovina kroz nepoznato. Napisao istraživač i putopisac Mijo Jaić.
U raljama hajdučke špilje:
Danas kad pišem o mojim pustolovinama sa Željkom Malnarom, počinjem shvaćati kako je ta 2001 godina bila najbogatija pustolovinama za mene i Malnara. Te godine kao da smo vukli đavola za rep sa raznoraznim pogibeljnim pustolovinama.
 I ovo je bio jedan od onih dana kad je proljeće već punim jedrima zakoračilo u Liku. Sredina je tjedna i Malnar je tu no čekam ga, da se probudi kako bi se dogovorili gdje čemo danas krenuti. Naravno njegove su odluke za mene bile uvijek zagonetka, do zadnjeg časa. Moram priznati da ni danas nije bilo drugačije. Nestrpljiv sam dok čekam da sa svojom kampicom iz dubine Krbavskog polja dođe Željko. Stoga nervozno gledam na sat, i pitam se kamo je danas naumio ovaj stari pustolovni vuk.
Iz daljine se čuje poznati zvuk Malnarevog terenca, stoga Herman užurbano sprema doručak i kavu. Taj doručak i kava nam je postao obred, jer obično za stolom dok doručkujemo Malnar govori gdje se taj dan ide. Stigao je, i kroz sam pozdrav sam shvatio da je dobre volje što znači da danas neće biti čangrizanja. Stoga smo se prihvatili doručka, koji je kao i uvijek bio ukusan i za kojim me je Malnar informirao kud čemo danas
Nakon duže šutnje taman kad je zapalio cigaretu, i prihvatio šalicu sa kavom progovorio je.
Što ti misliš Mijo da danas krenemo u istraživanje hajdučke špilje.
Toga sam se već dugo plašio, te Željkove želje da krenemo prema hajdučkoj špilji. O toj špilji su kružile među domaćima razne legende koje nisu bile baš ugodne. Recimo jedna od njih je govorila i prenosila se sa generacije na generaciju, da je tamo leglo poskoka i da odande u proljeće izlaze nakon duge zime. Tamo navodno živi kralj svih poskoka koji na glavi ima krijestu kao pijetao.
Pa možemo Željko ako ti je to baš želja, no nisam baš oduševljen.
Ja sam tako odlučio, jer me ta špilja jako zanima. Odgovara mi Malnar sad već pomalo ljut na moje nećkanje.
Naravno nakon toga smo ustali, i krenuli prema terencu i uputili se u dubinu divljine gdje se nalazi hajdučka špilja. Hajdučka je dobila naziv po legendi, koja govori o tome da su se u njoj nekada davno hajduci imali sklonište. Mislim da me je baš ta legenda povela u znatiželji da krenem sa Malnarom prema njoj. Usput dok smo se vozili razmišljao sam o tome što čemo u toj špilji pronaći. Razmišljao sam čak o , ili blagu koje su tu sakrili hajduci.
Stigli smo šutke u neposrednu blizinu lokacije, na kojoj bi se hajdučka špilja trebala po pričama nalaziti. Moram priznati da smo jako brzo našli prikriveni ulaz, kao da nas je na njega navela neka tajna sila. Na samom ulazu smo primijetili da je ulaz u špilju blatnjav. Stoga smo na obuću navukli najlonske vreće, naravno ja sam pomogao Željku oko njegovih vreća. Ušli smo polako i oprezno u predvorje iza kojeg se je pred nama otvorila u svoj svojoj raskoši ogromna dvorana. Nigdje kostura, nigdje blaga samo stalagmiti i stalaktiti i kapanje vode sa stropa dvorane koje me je pomalo nerviralo.
Špilju smo istražili do posljednjeg hodnika, no sve što je pod sjećalo na boravak čovjeka u njoj, je jedan zid na kojem se jasno vidi po crnilu da je tu godinama netko ložio vatru i obitavao. Naravno od zmija ni traga,kao ni njihovom zmijskom kralju koji ima krijestu. Moram priznati da mi je bilo žao što su se u mojoj mašti rasplinule sve one legende, koje su se kod domaćih prenosile sa generacije na generaciju.
No zavjetovao sam se da nikome nikad od domaćih, neću pričati da sam bio u špilji njihovih legendi, jer sa tim legendama kroz stoljeća, u dugim zimskim večerima ljudi su kratili vrijeme. Stoga bi bilo krajnje nekorektno od mene da tim ljudima kradem mladalačka maštanja.
Iz špilje smo izašli šutke kao iz nekog svetišta zapravo to i jeste svetište ljudske mašte i stoljetnih legendi.
Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.
Oprostite na malo lošijim fotografijama jer su nam jedino osvjetljenje bile baklje koje smo sami napravili.
 Drugo jutro, u mojoj pustolovini sa Željkom Malnarom, prema izvoru Gacke probudilo me je sunce. Ja sam spavao u svojem šatoru dok je Željko spavao u svojoj kampici. To je naše pravilo od kad smo zajedno na pustolovnim putovanjima. Ja se budim ranije, dok Željko spava duže jer ja kuham prvu kavu kao i doručak. Uostalom meni je to čast, napravit za vječitog putnika i pustolova od kojega sam puno naučio.
Polako ustajem, piša mi se da oprostite, treba isprazniti mjehur. Izlazim iz šatora i prvo što sam ugledao na proplanku na kojem smo kampirali je tabla na kojoj piše OPREZ MINE. Ne više mi se nije pišalo, nešto me je presjeklo. Prvo što sam napravio, bilo je da stanem kao ukopan pored šatora to je staro pravilo ukoliko se nađeš iznenada u minskom polju, i ukoliko si još živ. Iza toga dolazi promatranje terene oko mjesta gdje stojite, jer na mjestima na kojima su mine zakopane trava je zelenija. Što ne treba biti pravilo jer mine mogu biti postavljene i na drugim terenima, no ovo je travnati proplanak, u koji srećom nismo duboko ušli.
Naravno nije mi bilo ni do kave ni do doručka, razmišljao sam kako se izvući iz ove situacije, u koju nas je uvukla jedna na izgled obična pustolovina.
Željko je još uvijek spavao, i nisam ga htio buditi niti uznemiravati dok potpuno ne izvidim situaciju. Stari sam ratnik, i čovjek koji se je sa minama sretao, u šest godina ratovanja bezbroj puta. U ruke uzimam moj lovački nož, od kojeg se nikad ne odvajam i polako puzajući bodem ispred sebe prvo oko šatora. Naravno nož koristim umjesto piro tehničarske pipalice. To je pomagalo sa kojim se pronalaze zakopane mine. Ne znam koliko je trajalo, ali meni se činilo kao cijela vječnost dok sam propuzao oko kamp prikolice, i mojeg šatora.
Nisam pronašao hvala Bogu ni jednu minu što me je ohrabrilo. Budim Željka koji je mrzovoljan, ako ga se budi prije nego se sam probudi. No kad sam mu rekao, o čemu se radi brzo se je obukao i izašao oprezno iz kamp prikolice. Rekao sam mu da je sigurno jer sam ispitao teren i da je najvažnije da što prije izađemo na makadamski put sa kojeg smo skrenuli, na ovaj proplanak. Ja sam već spakirao svoj šator i vreću za spavanje i stavio u terenca.
Željko pali terenca i polako se izvlači na makadamski put, mislim da mi je tih par metara vožnje bilo kao da smo prošli kilometre. Kad smo bili konačno na sigurnom odahnuli smo, i ja,a i Malnar. Tek kad smo bili na sigurnom sjetio sam se da nisam pišao, pa sam zamolio Željka da stane. Nakon mojeg obreda pišanja polako smo krenuli dalje spuštajući se prema selu Čanak. Naravno nismo pričali nakon šok terapije koju smo doživjeli u minskom polju. Ne ni zamisliti si ne smijem što bi se dogodilo da samo sinoć zašli samo malo dublje u prekrasan proplanak.
 Prije čanka smo stali jer nas je na to natjerao glad, pojeli smo na brzinu napravljene sendviče i krenuli dalje prema izvoru Gacke. U Čanku smo se zaustavili, jer Željko ne voli proći ni kroz najmanje selo, a da se ne zaustavimo i popričamo sa kojim od mještana.
Mislim da sam već rekao koliko je Željko osjetljiv, na ljude naročito siromašne, i uvijek nađe načina da ljudima nešto pokloni bilo to kava šećer ili cigarete. Naše putovanje konačno je završilo na cilju ,a to je izvor prekrasne rijeke Gacke. Nažalost naišli smo na niz, zapuštenih vodenica koje su nekad, u davninama mljele žito seljacima iz okolnih sela.
Jadno nam je bilo vidjeti te ruševne vodenice o kojima barem tada nitko nije vodio računa. Žalosni smo stali pored Gacke naložio sam vatru i šutke spremio ručak nakon kojeg smo krenuli prema selu Krasnom, gdje nas je dočekao prekrasan krajolik u kojem smo uživali na putu prema pod Velebitskom selu Krasno. No naravno usput smo se zaustavili u jednom od kafića kako bi proslavili spavanje u poljima smrti.
Napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.
Proljeće je 2001 godine mjesec travanj. U Lici vegetacija uvijek kasni stoga sivilo pejzaža jedino ukrašava i mijenja tek nikle svjetlo zelene livade. Utorak je, i moj prijatelj Malnar jučer je stigao iz Zagreba. Njegov dolazak mene, i mojeg pomoćnika Hermana uvijek razveseli, jer sa sobom donosi veću količinu hrane,koja nam je u ovoj Ličkoj vukojebini i te kako potrebna.
Čekam Željka da se probudi u svojoj kampici koju je odvezao u sredinu Krbavskog polja, kako ga nitko ne bi smetao dok spava. Kad se probudi obično je mrzovoljan, dok ne popije prvu jutarnju kavu, a prema potrebi i koju lozu.
Prošlo je negdje oko jedanaest sati kad sam čuo da je Malnar upalio svojeg terenca, i krenuo prema našem imanju vukući za sobom svoju kampicu. Herman je pristavio kavu, i recimo doručak iako je već skoro dvanaest sati pa je vrijeme za ručak. Zapravo pravo je čudo što je danas  Željko nakon buđenja jako dobre volje. Pozdravlja nas mahnuvši nam rukom nasmiješen, i sjeda za stol na kojem ga čeka prva kava i dobar doručak. Gledam tu legendu svih pustolovina, i jednog od ponajboljih puto pisaca dok mirno jede pred sebe uzima našu staru topografsku kartu, iz vremena Austrougarske. Polako završava doručak i pred sebe uzima kavu pritom paleći cigaretu. To je ritual bez kojeg Željko jednostavno ne funkcionira. Polako otpuhujući dim pogleda prema meni.
Što misliš o jednom putovanju do izvora Gacke?
Pa ok tamo se uvijek dobro osjećam, odgovaram mu jer razmišljam da put nije opasan jer ide se asfaltnom cestom preko Ličkog Osika, Perušića pa sve do samog izvora Gacke.
Zapravo ima jedan problem govori mi Željko, zureći u kartu dok polako otpuhuje posljednje dimove cigarete. Mene zanima put koji preko Bunića kanjonom vodi preko sela Kozjan, i Čanka do izvora Gacke.
U jebem ti, znao sam da će ovaj stari pustolovni jarac izmisliti neko sranje od kojeg će mi se oduzeti dah. Nego kasno je kako ćemo spavati, sprema se kiša pokušavam Željka odgovoriti od nauma.
Što se spavanja tiče nema problema za sobom vučemo kampicu. Pa gdje nas ulovi mrak stajemo i spavamo.
Nego znaš li ti Željko da tamo negdje između Kozjana i Čanka postoji minsko polje jer tamo je bila crta razgraničenja.
Ma jebeš minsko polje znaš koliko smo ih samo vidjeli i ostali živi. To je njegov način razgovora na koji ne pali nikakav izgovor osim šuti i kreći. U među vremenu Herman je u terenca utovario zalihu hrane, i vode a i ostalu opremu koja nam je potrebna. Herman ostaje kod kuće, jer se netko treba brinuti o konjima i ostalim životinjama. Ja potiho kunem da me Malnar ne čuje jer bi na mene osuo paljbu psovki. No moram spomenuti i to, da je Željko Malnar jedina osoba koja na mene smije povisiti ton. To je poštovanje prema učitelju, i čovjeku koji je za mene pustolov nad pustolovima.
Konačno krećemo na taj jebeno opasan put. Put vijuga kroz Krbavsko polje, dok za nama poskakuje kamp prikolica. Šutimo jer meni se ne priča osjećam se nekako čudno kao da idem u jednu od ratnih akcija. No uvijek se prisjetim riječi koje mi govori ovaj tvrdoglavi pustolovni jarac, a to je kako je zapravo nepoznato draž pustolovine.
Tako zadubljeni prošli smo kraj povijesnog Laudonovog gaja, hrastova je to šuma koju je grof Ludon, zasadio na živom pijesku i tako zaustavio njegovo širenje. Tu je i mjesto Bunić do kojeg nas dovodi vijugava asfaltna cesta, koja se naglo uspinje jer Bunić je na brdašcu. Negdje na pola Bunića dolazimo do makadamskog puta koji naglo skreće prema za mene misterioznom kanjonu. Naravno skrećemo Željko vozi možda malo prebrzo za moje bubrege, i prikolicu koju vučemo za sobom. Naravno nailazili smo na razne odrone koji su uzrok mnogih vodenih bujica. Na mjestima smo nailazili na od bura srušena stabla preko kanjona.
Srećom sa nama smo imali motornu pilu, sa kojom smo rješavali sa lakoćom i te probleme. Željko je vozio sa mojom stranom terenca po samom rubu duboke provalije. Moram priznati nije mi bilo sve jedno da ne kažem onu prostu kako sam se usrao od straha.
Prošli smo sve te prepreke i stigli u selo Kozjan, koje je u to vrijeme bilo napušteno. Tamo smo se napili hladne izvorske vode i krenuli dalje. No nedugo nakon Kozjana nas je zatekao prvi mrak pa smo parkirali prikolicu, i terenca na jednom od šumskih proplanaka. Naložio sam vatru i šutke počeo spremati večeru dok je Malnar prilegao, u prikolici pomalo umoran od vožnje. Počela je padati jaka kiša koja mi je otežavala spremanje večere. Večeru sam uspio spremiti usprkos jake kiše koja je dosadno padala. Naravno nakon večere legli smo spavati i od umora utonuli u duboki san.
Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo jaić
U idućem nastavku naše buđenje u minskom polju.
 Što čovjeka može potaknuti na istraživanje nepoznatog. Najprije pustolovina, jako pomiješana sa znatiželjom. Što se nalazi iza onog brda, ili na onoj planini. To je najprije i mene natjeralo na lutanja Ličkim divljim bespućima. Naravno dosta toga sam projahao na konju, pa kros motorom da bi na kraju u tim divljim bespućima uništio, u dvanaest godina tri terenca. I nije mi žao jer sam upoznao i vidio što je malo kome uspjelo.
Princip istraživanja nepoznatog je odabrati na karti rutu koja je bez obilježenih putova. Zatim uzimamo opremu i hranu za više dana. U opremu spada šator, vreće za spavanje, pribor za jelo, pribor za spremanje jela na vatri kotlić i ostalo. Obavezno je uzeti motornu pilu za drvo te mačetu i sjekiru kao i lopatu. Naravno tu je lovački nož pribor za paljenje vatre i ostale sitnice koje bi vam mogle zatrebati za višednevni boravak u nepoznatom.
Terensko vozilo se dobro prekontrolira što se tiče ispravnosti, a opskrbi se i sa rezervnim gorivom kao i neophodnim alatom u što spadaju i  rezervne gume. Nakon toga smo spremni krenuti u nepoznato gdje nikad ne znamo što nas očekuje i to je draž pustolovine koja vam diže adrenalin. Naravno po danu putujete i probijate se divljinom do pred sam zalazak sunca kako bi imali vremena postaviti bazni logor. Bazni logor se obično postavlja u blizini planinskog potoka ili izvora zbog vode koja nam je neophodna kako bi nadoknadili zalihu koju smo ponijeli sa sobom.
Obavezno se prvo pali vatra koja nam služi za spremanje hrane, a i tjeranje zvijeri od kampa. Potom se postavljaju šatori ili šator u koji se namještaju vreće za spavanje. Nakon toga kad nam je mjesto na kojem ćemo spavati osigurano krećemo u spremanje hrane. No kod postavljanja baznog logora bitna je jedna vrlo važna stvar a to je da se šator i vatra nikada ne postavljaju kraj visokog drveća zbog slučajnog udara groma koji nisu baš rijetki u planini.
 Nakon večere se ide na spavanje jer pred nama je sutra drugi dio istraživanja područja u kojem se nalazimo. U jutro prvo jutarnja kavica potom doručak uz koji pada dogovor između ekipe kuda idemo danas. Nakon doručka kompletan pregled terenca i otklanjanje sitnijih kvarova ukoliko bi ih bilo. Nakon toga napuštamo bazni logor i krećemo rutom koju smo zacrtali na karti. Naravno cijelo putovanje bilježimo kamerom i foto aparatom. Zanima nas sve od povijesnih gradina ako ih nađemo na našoj trasi do izvora potoka vodopada. Pažljivo bilježimo put kojim se probijamo te tražimo najlakše prepreke kako bi isti mogli koristiti za naše buduće pustolovne ture sa gostima.
Naravno za dana se vračamo u naš bazni logor u kojem nas čeka naš kuhar koji nas čeka sa friško pripremljenom hranom. Pri večeri pregledavamo snimljene materijale i dajemo na neki način ocjenu terenu i području koje smo istražili. Naravno bitno nam je to dali je istraženo područje dovoljno zanimljivo za goste koje kroz svoje buduće ponude kao turiste trebamo tu dovesti.
Naravno u našoj ekspediciji istraživanja ima uvijek mjesta za ljude koji žele doživjeti prvi puta nepoznato.
Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić 
Buđenje u divljini bez jutarnje kave ne bi imalo svoje čari. A, ako je kava skuhana na logorskoj vatri ima još veće draži. No kad sam, u pustolovini sa Malnarom to je moja dužnost kao i spremanje doručka, što mi nikad nije predstavljalo problem.
Miris kave koju sam upravo skuhao, probudio je i mog učitelja kao i prijatelja Malnara.
U kako dobro miriši mrtvog bi probudila, govori mi Željko dok mu dodajem u ruku šalicu sa vrućom kavom. Dok Malnar polako srče svoju jutarnju kavu ja polako spremam doručak na pravoj pustolovnoj tavici i na logorskoj vatri. Usput pričamo o tome što nas čeka u nepoznatom, i kuda bi bilo najlakše proći Strmu Čemernicu, koja nam je jedna od najvećih prepreka. Još uvijek smo u situaciji da nas bez problema može snaći ono što je u planini najgore, a to je mećava. No iskreno osjećam da bi Malnar baš to želio, jer njega to posebno uzbuđuje, jer kako kaže Željko jebeš pustolovinu bez frke.
Doručkujemo i raspravljamo, o daljnjem putovanju koje nas očekuje u nepoznatom. Sam naziv Suvaja sve vam govori ,a to je da nas tamo ništa osim nevolje ne može dočekati. Spremam opremo koju smo koristili vreće za spavanje suđe, i ostalu opremu dok Malnar zuri u topografsku kartu jer tada još nismo raspolagali sa internetom i satelitskom kartom. Naravno danas je to drugačije iako ništa manje uzbudljivo.
Stvari su spremljene, terenac pregledan ono uobičajeno ulje, i voda što znači da možemo krenuti. Željko sjeda na mjesto vozača dok ja sa topografskom kartom na koljenima sjedam na mjesto suvozača. Krećemo polako kamenitim dijelom terena, naravno Željko izbjegava veće kamenje kako nam na kojem od tog većeg kamenja ne bi ostao ne daj Bože mjenjač.
 Prolazimo najgori dio Strme Čemernice, koja je sama po sebi posebno zanimljiva jer je pun izvora i pravih planinskih potočića. Pustolovina Strmom Čemernicom prema Suvaji, i izvoru Une tekla je po planu čak i bolje nego smo si mogli zamisliti.
Ulazimo u zadnju prepreku koja nam se je našla na putu, a to je usjek između dvije stijene u kojem nas je čekalo neugodno iznenađenje. To neugodno iznenađenje bilo je od oluje srušeno debelo, stablo drveta za koje nam je bila potrebna motorna pila koju sam naravno u žurbi zaboravio. Zbog svoje zaboravnosti dobio sam dobar ribanac od Malnara. Stoga nam nije preostalo drugo nego vratiti se istim putem koji smo ovaj puta savladavali po starim tragovima koji su se ocrtavali na travi.
Stali smo usput kraj jednog od izvora gdje smo se snabdjeli sa svježom vodom i krenuli dalje naravno prema kući. Usput nas je na Mazinskom polju ulovila takva snježna mećava koja nam je zanosila terenca. Zapravo je skoro odnijela i Malnara jer je izašao da obavi malu nuždu. I šta da vam kažem naš pokušaj da dođemo preko Suvaje do gornjeg djela izvora Une nije uspjela. Ta želja nije nam se ispunila do današnjeg dana no odustali nismo, jer to je jedan od izazova u dijelovima Ličkih bespuća koji je za nas ostao nepoznanica.
Napisao i za vas putovao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić 
Kad se odlučiš sa prekaljenim svjetskim putnikom i pustolovom kao što je Željko Malnar krenuti u divlja Lička bespuća, onda je to pustolovina.
Kao uvijek Malnara čekam da sa svojim terencem dođe iz Zagreba. Moram priznati da ta čekanja nikad nisam voli. No čekanje željka kratim u spremanje opreme koja nam je u ovoj pustolovini neophodna. To su šator, vreće za spavanje, neizbježni kotlić za spremanje hrane i topla odjeća pošto je kraj trećeg mjeseca.
Spremam stvari i razmišljam o Malnaru sa kojim baš ja imam sreću lutati divljim bespućima Like a uz to mu biti vodič. Od tog svjetskog putnika i pustolova upijao sam svaki savjet a i mirnoću ukoliko bi se našao u nekoj od pogibeljnih situacija.
Malnar je čovjek koji iznad svega cijeni vatru stoga nije bilo kampiranja ili odmora u divljini a da nismo zapalili vatru.
Vatra te čuva od divljih zvijeri, a isto tako ti je korisna za spremanje hrane, u prašumama Amazone tjera od tebe otrovne insekte čiji ubodi baš i nisu ugodni. Prisjećam se Željkovih riječi iz prijašnjih pustolovina. Prošlo je podne i već sam mislio kako je Željka nešto spriječilo od ovog putovanja.
 No škripa kočnica na parkingu ispred kuće me je u to razuvjerila, jer Malnar sa svojim terencem je stigao. Pozdravili smo se na brzinu, i ja počinjem sa istovarom hrane iz njegovog terenca koja ostaje u mojim frižiderima za ostatak tjedna. Kraj je trećeg mjeseca pa si mislim da danas ne krećemo u divlja bespuća. No Željko me je brzo razuvjerio u to.
Jesi spremio vreće za spavanje i ostalu opremu koja nam je potrebna. Pita me Malnar petljajući nešto po svojem ruksaku.
Naravno da sam spremio odgovaram mu ne baš previše oduševljen, jer znam da baš danas krećemo u pustolovinu. Hladnoća koja baš danas ulazi uz sjeverac u kosti ne ulijeva mi previše povjerenja da će mi ova pustolovina biti baš ugodna.
Danas sam odlučio da konačno preko Suvaje dođemo do izvora Une. Govori mi Željko i vadi kartu na kojoj bi trebali vidjeti put kojim ćemo se probijati do izvora Une. Eto vidim da bi najbolje bilo proći preko Kremena, to je krajnji južni dio Ličke Plješivice na nadmorskoj visini od 1590m.
Ma da Željko to je ok pokušat ćemo no moram te upozoriti da na Kremenu imamo još snijega, a i nemamo šanse taj put proći bez usputnog kampiranja gdje ćemo prespavati. Upozoravam Malnara na poteškoće koje će nas dočekati na putu.
Naravno da ćemo prespavati negdje pod Strmom Čemernicom gdje ima dovoljno izvora koji su nam potrebni.
Krenuli smo u pravcu Pod Kuka pa dalje prema Kremenu kojeg sam se iskreno bojao zbog zaostalog snijega. Naravno čega sam se bojao to nas je dočekalo, no naš terenac sa terenskim gumama bez problema se je probijao. Popeli smo se na prevoj Kremen nakon kojeg se spuštamo na južnu stranu gdje više nema snijega, no ispod nas puca prekrasna panorama na Mazinsko polje. Zastajemo na vidikovcu fotografiramo i krećemo dalje jer sunce već polako zalazi.
Stali smo jedino kraj izvora podno Kremena gdje smo se napili prave izvorske vode i obnovili zalihe. Šutke smo krenuli dalje spuštajući se prema Mazinskom polju. Nakon toga se probijamo uskim usjekom između Urljaja i Srme Čemernice što je bilo po prilično rizično i na rubu prevrtanja. No na sreću izvukli smo se bez posljedica osim što je terenac bio zagreben na mjestima po vratima.
Popeli smo se na proplanak sa kojeg vidimo i Gubavčevo polje gdje se inače nalazi naš bazni kamp koji nam je ovaj puta i cilj jer tamo imamo namjeru noćiti. Stigli smo, ja palim vatru i počinjem spremati večeru koja nam je i te kako potrebna. Spremio sam pustolovni gulaš u kotliću koji uvijek pali kod Malnara. Šutke smo jeli jer danas željko nije raspoložen za priču. Pošto ga poznajem i ja šutim i spremam mu vreću za spavanje pored vatre koja se je baš dobro razgorjela. Legli smo podosta umorni od putovanja kroz divlje bespuće i utonuli svaki u svoj san. Sutra nas čekaju novi izazovi i nova pustolovina kroz neistraženo područje Like.
Napisao putopisac i istraživač Ličkih bespuća Mijo Jaić.
 Bio je hladan dan studenog 2000 godine, po vrhovima Ličkih planina zabijelio je prvi snijeg. Ja i moj prijatelj Herman bavimo se sa mojim konjima za jahanje, koje treba nahraniti i istimariti. Herman je naime Austrijanac koji je pristupio obrani Hrvatske, devedeset prve kao strani dragovoljac. Jedno vrijeme bio je sa mnom u postrojbi i od tuda smo se znali. U Lici sam ga zadržao negdje u ljetu kad je sa dva psa krenuo na hodočašće u Međugorje.
I baš toga dana jedanaestog mjeseca prije podne naišao nam je željko Malnar svjetski putnik i pustolov sa idejom da sa njegovim terencem krenemo prema divljim bespućima Suvaje. Volim sa njim otići u nepoznato jer jednostavno ima nos za otkriti nešto što je zanimljivo. Danas mi se nije odlazilo jer hladnoća i snijeg u planinama nisu mi ulijevali neko povjerenje u uspješnu pustolovinu.
 No Malnara je teško odgovoriti od nauma ukoliko je on odlučio, stoga smo prionuli proučavanju stare topografske karte koju imam kod sebe. Nakon proučavanja karte sjeli smo u terenca koji je bio slabo opremljen sa hranom, a i mi se nismo nešto obukli u toplu odjeću za planinu.
Željko pali terenca i krećemo put Kremena gdje nas dočekuje na visini od tisuću metara snijeg. Makadamski je put ispod tankog sloja snijega i pomalo nam terenac odbija bubrege. Popeli smo se na Kremen i polako se spuštamo prema Mazinskom polju, koje s ove visine izgleda veličanstveno. Pred očima vam se odjednom otvara panorama cijelog polja. Penjemo se potom na prevoj ispod Urljaja, koji nas dovodi ispod Strme Čemernice koja nam je jedina prepreka prema Suvaji.
Nema više puta biramo ga po vlastitom instinktu, no sakriveno stijenje snijegom predstavlja nam problem. Trpe nam gume, a i terenac se zanosi lijevo desno. Polako sve više upadamo u sve dublji snijeg no ne odustajemo. U, jednom momentu terenac nam se zanio i uletio u duboki snježni nanos i stajemo. Svaki pokušaj izvlačenja je bezuspješan jer terenac nam je sjeo na pod i u obzir samo dolazi otkopavanje.
Izlazimo iz terenca bez previše uzbuđenja i nervoze jer zaglavljivanje je dio pustolovine. Vadimo lopatu koju je terenac na svu sreću imao u opremi. Herman se prima lopate i počinje sa otkopavanjem terenca. Ja i Malnar odlazimo prema obližnjem planinskom potoku u kojem bi trebalo biti pastrva ako bude sreće. Malnar se je zagledao u vodu koja je žuborilo probijajući se između kamenja. Da ima ribe i to dosta konstatira Željko.
 Kako ih uloviti bez udice? Pitam ga sav u čudu, ali gladan.
Zar nikada nisi lovio ribu golim rukama ? Pita me Malnar začuđeno. Ma jesam, ali u nizinskim potocima ispod panjeva. E vidiš ovdje ćeš zasukati rukave i ruke gurnuti do lakata u vodu i migati prstima glumeći ribu i riba će ti doći znatiželjno kraj samih prstiju tada biraš najveću i hvataš. Zavio sam rukave do lakata i krenuo po Željkovim naputcima. Voda je hladna toliko da bride ruke no hvatam prvu ribu. I tad je krenulo, jedna za drugom, dok se je Željko svojim nožem čistio ribu i solio je te je stavljao u nizu na jedan konopac koji je bio blizu vatre i riba se je počela peći.
Pošto su mi ruke promrzle odustao sam od daljnjeg ribarenja i prišao vatri da ogrijem ruke. Herman je iskopao terenca iz snijega, dok je Željko ispekao ribu koju smo jeli bez kruha. Pritom je sušio svoje gaće i čizme jer je nesmotreno kliznuo u hladan potok. Nakon konzumiranja ribe krenuli smo mukotrpnim putom nazad.
Pred gostionicu „Blidinje“ pod Udbinom došli smo već kasno. Gostionicu je držao stari Marko i njegova supruga koja je spremala odličan gulaš i još bolje fritule. Naravno prvo smo trgnuli po aperitiv koji se sastojao od dobre dalmatinske travarice. Nakon ovoga smo se rastali u Jošanima i još jedna luda pustolovina sa Željkom Malnarom je završena.
Napisao istraživač Ličkih bespuća i pustolov Mijo Jaić
 Godina dvije tisućita, deseti je mjesec dan je sunčan rođen za pustolovinu. Čekam Malnara i goste koji dolaze sa njim. Trebalo bi ih biti oko šestorica plus moj sin Dario, a ja i Herman smo im predviđeni kao logistika na putu. Nervozan sam, a ja sam to uvijek i prije svake pustolovine. Radim popise opreme i stvari koje stavljam u svojeg terenca, jer ova pustolovina terenskog jahanja trajat če naj manje četri dana. A u ta četri dana treba imati hrane, i za konje kao i za ljude. Rutu smo dogovorili kao i kampove u kojima ćemo noćiti. To smo razradili ja i Željko Malnar, jer terensko jahanje je bilo Željkova ideja. Meni je ostala razrada logistike koja je u ovakvim pustolovinama jako bitna. Prvi je stigao Malnar Željko sa svojim „Mercedesom“ sa njim je došao Mikolčević, Mladenček gazda tada poznatog restorana „Altamira“,u Palmotićevoj i mladi Andrej Šarinić koji je inače pilot „Croatia Erlajnsa“. Stigao je i Žarko Peša, inače tada visoko pozicioniran, u tajnim službama. Jedini koga smo čekali je bio Damir Voloder, koji nam se na samom jahanju pokazao kao problematična osoba. Nakon pregledavanja i uređivanja kopita, konjima što su odradili Željko i Dario počeli su sa osedlavanjem konja. Konačno je stigao i Damir Voloder, za kojeg sam već rekao da nam je bio problematičan.  Ja i Herman inače Austrijanac, krenuli smo prije jahaća kako bi pripremili prvi kamp, u kojem če umorni jahaći prenoćiti. Naravno prvo smo naložili vatru, i pristavili večeru u našem pustolovnom kotliću. Obično je to gulaš koji ja prilično dobro spremam. Stigli su u kamp i prvi jahaći koji su počeli rasedlavati svoje konje. Naravno konje se treba nakon jahanja istimariti. Polako su dolazili i ostali jahači za kojima je stigao i ogroman pastuh iz sela ispod, koji nam je stvarao neopisive probleme. Htio je obljubiti uz kobile koje su ga tukle kopitima obljubiti i mojeg konjića Vihora kojeg je jahao Mladenček. Mladenček je inače tip koji nas je sa svojim humorom, koji mu inače leži nasmijavao do suza. Prepucavali su se uglavnom Mladenček Malnar i Peša kojeg Malnar zove Leopard. Prva noć kampiranja počela je uzbudljivo, čak je stigla i gazdarica pastuha Draga Stojić sa danas pokojnim seoskim pjesnikom Ljubanom. No sva njihova i naša nastojanja da ulovimo pastuha, ostala je bezuspješna pa smo i odustali. Noć sa napaljenim pastuhom bila nam je nezaboravna, a tek Leopardovo hrkanje da ne pričam. Jutro drugi dan svi se mrzovoljno ustajemo, na prvu kavu koju nam je skuhao Herman. Nakon toga pojeli smo i doručak, jaja sa šunkom nakon čega su svi živnuli. Ja i Herman smo nakon raspremanja kampa krenuli dalje kako bi jahačima spremili ručak. Moram priznati da je pogled na jahaće iz daljine bio impresivan. Tereni stvoreni za terensko jahanje. Ja i Herman smo sa našim terencem otišli po vodu, za konje sa kojom su ova područja poprilično oskudna.  Negdje u šumi Sarajevo jahaći su nam se izgubili, no pronašao sam ih po konjskoj balegi i uspio vratiti na pravi put, a to je prema planinskom prevoju Kremen iza kojeg se nalazi naš drugi kamp. Pastuh više nije pratio naše jahaće na jadovite jade smo ga otjerali. Ja i Herman smo na pola puta ispekli pola divljeg veprića. Pristigli su i naši jahaći impresionirani viđenom ali i gladni. Nakon ručka ja i Herman odlazimo dalje do kampa koji se nalazi ispod samog Kremena, odakle puca pogled na Mazinsko polje. Zapravo nam se kamp nalazi na visini od tisuću metara nad morem. Palimo vatru i spremamo večeru, koja je ovaj puta u obliku pustolovne kalje. Janjetina je to spremljena zapravo kuhana sa puno povrća. Taman kako smo spremili večeru pristigli su i prvi jahaći, naravno umorni od sinoćnjeg ne spavanja zbog nepaljenog pastuha, a i od dugog jahanja. Večerali smo šutke uz logorsku vatru. Šta vi tu radite tko ste vi? Trgne nas glas tipa koji nam se je sa puškom prišuljao u kamp. Spuštaj tu pušku govnarko da ti je ne nabijem u guzicu! Viknuo je Peša kojeg Malnar zove Leopardom. I tko si ti uopće. Ja sam sin od Andabaka, mislim da je rekao generala ili slično. A on je koncesionar ovog lovišta, a vi nam sa konjima plašite divljač. Jadan nije znao da se prepucava sa Žarkom Pešom koji je u to vrijeme bio šef svih tajnih službi. Ma ajde ti lijepo momak prošeći i ne uznemiravaj nas, da nebi bilo frke i reci starom da bi mogao ostat bez ovog lovišta. Tip sa puškom koji nam je u kamp upao kao terorista, podvijenog je repa otišao iz kampa prepoznavši Malnara. Još jedna večer u kampu uz leopardovo hrkanje bila nam je zabavna. Raspoloženje nam je vračao Mladenček i Malnar sa svojim zezancijama. Ujutro smo krenuli dalje nakon doručka i kavice jahanje je nastavljeno kroz prekrasno Mazinsko polje. Ja i Herman smo otišli ispred jahaća kako bi spremili ručak. Ručak smo spremili na Klapavicama koje su u zimskom periodu poznate po snježnim mećavama.  Ručak smo danas spremili u obliku roštilja, pošto nam je to zadnji dan terenskog jahanja. Jahači su pristizali jedan za drugim sjeli su oko logorske vatre i tiho ručali. Osjeti se da su jahaći već pomalo i umorni. Ja i Herman ih ostavljamo da , a mi odlazimo u naš posljednji kamp. Kamp je smješten u Ondiću nedaleko Udbine. Zadnje nam je to noćenje u divljini stoga spremamo janje na ražnju. Ekipa dolazi polako ali razdvojeno, jer i jahaći i konji su već umorni. No raspoloženje im je vratio janjac sa ražnja. Jednostavno je u kampu nastalo raspoloženje kao da smo prvi dan na jahanju. Mladenček nam je bio posebno raspoložen, i zezanja nam nije falilo. Dani jahanja bili su nam prekrasni, iako su noći u ovo vrijeme jako hladne sa prvim Ličkim mrazevima. Znači ostala nam je zadnja hladna noć uz logorsku vatru, koja je protekla uz neizbježno Pešino hrkanje na šta je Malnar samo rekao. Ovo je strašno!!! Za vas napisao putopisac i pustolov iz Ličkih bespuća Mijo Jaić. U sljedećem nastavku kako smo ja i Željko Malnar rukama hvatali pastrve na Uni.
 Nikad neču zaboraviti dječačka maštarenja o pustolovini. Zapravo za sve je kriv moj pokojni otac koji je kući donosio jedan od tada vrlo modernih novina, koje su se zvale „Globus“. No moram priznati bio je puno sadržajniji, i poučniji od ovog danas koji se bavi uglavnom žutilom i tračevima. U tim novinama redovito su išli putopisi Željka Malnara, tada mladog svjetskog putnika, pustolova i putopisca. Bilo je to krajem šezdesetih godina. Njegove putopise redovito sam čitao, a oni bi u meni poticali dječačku pustolovnu maštu. To je bilo vrijeme crno bijele televizije, na kojoj su se u to vrijeme vrtjele uglavnom eksperimentalne, za današnje vrijeme nebitne stvari. Ja sam potaknut Malnarovim putošestvijama, organizirao ekspedicije sa svojim vršnjacima do jednog vrlo dalekog brežuljka, na kojem je bila borova šuma. Naravno naše ekspedicije bi završavale neslavno, uz roditeljske batine jer nisu znali gdje smo. Prolazilo je vrijeme, sve se je nekako promijenilo, od dečkića sam postao mladić. No i dalje sam pratio Malnarove putešestvije, i pustolovine jer svaka bi njegova pustolovina u meni budila želju za otkrivanjem nečeg novog. Mogućnosti za nešto takvo što radi Malnar naravno nije bilo. No želja da vidim i upoznam tog pustolova, i mog uzora u meni nije prestala tinjati. Dogodilo se je i to jednog vrućeg Zagrebačkog dana, kada je od vreline pred očima titrao asfalt na Kvatriću. Stajao sam na ulazu u jedan tadašnji kafić promatrajući face prolaznika, sa čijih lica se je slijevao znoj koji bi brisali džepnim maramicama. Stajao sam u hladovini jednog od krošnjastih drveta sa kojima je Zagreb još u to vrijeme obilovao. Nedaleko od mene zaustavlja se crveni kabriolet, „Triumph,“ dok je u gradu naj skuplje vozilo bila „Opel Olimpija“ uz Zastavu tisuću tristo, i popularnog Fićeka ovo je bilo pravo čudo. Crveni se je sportski kabriolet zaustavio uz glasnu škripu kočnica. Iz njega prekoračivši vrata izlazi crn visok tip, preplanulog lica i odlazi prema prvom kafiću. Dame koje su stajale pored mene čekajući tramvaj šaputale su jedna drugoj. Ovo ti je onaj Željko Malnar, ali je zgodan uh. Tad sam shvatio da je tip koji je izašao iz crvenog kabrioleta osobno pustolov i svjetski putnik Željko Malnar, čije sam putopise redovito čitao. Kopao sam po džepovima nebi li našao nešto siće za kavicu, kako bi Malnara vidio malo iz bližeg. No nisam imao sreće u mojim džepovima nisam našao ništa.  Čekao sam još neko vrijeme, i onda razočaran otišao prema Maksimiru. Još uvijek sretan što sam svojeg idola vidio makar na trenutak. Prolazile su godine, ja sam mijenjao mjesta boravka. Život me odnio do Slovenije u Celje, gdje sam kao mladić odlazio u zanimljive pustolovine po Slovenskim Alpama gdje sam se bavio alpinizmom. Pustolovina je postala sastavni dio mojeg života. No nakon izvjesnog vremena vračam se u Zagreb, gdje upoznajem poznatog pjesnika, i glumca Enesa Kiševića uz kojega negdje u oči Dom rata upoznajem i samog Željka Malnara. Naše upoznavanje dogodilo se je u rastokama nadomak Slunja na mjestu koje ja zovem mjesto svih čarolija. Druženje je proteklo u jednoj pozitivnoj atmosferi u kojoj sam Malnara upoznao kao jednog vrlo jednostavnog i inteligentnog čovjeka, kojeg slava nije uspjela pokvariti. Željko se je u to vrijeme spremao na dugi put konjima putovima Kralja Makedonskog. Puno i dugo nam je pričao o tom poduhvatu, kao i o tome koje zemlje če sve morati proći na svome putu. U Hrvatskoj je krenuo Domovinski rat, u koji sam neposredno bio uključen. O Malnaru nisam čuo ništa pošto sam bio zaokupljen obranom svoje domovine. Sreli smo se ponovno uoči završetka rata, negdje devedeset četvrte. Susret je bio srdačan pričao mi je o svojoj pustolovini koju je doživio na svojem dugom putu jašući na konju Prateći put Kralja Makedonskog. Bilo je to vrijeme kada bi se vrlo malo ljudi uputilo na takav poduhvat. No Malnar je poznavalac mnogih svjetskih kultura pa mu to nije predstavljalo veliki problem. Znam i to da su ga mnogi pokušali kopirati u modernim terencima i skupom opremom no vrijeme kada je Malnar putovao svega toga nije bilo, kao ni djipi-esova uz čiju pomoć navođeni satelitom putuju danas oni koji loše kopiraju Malnara, koji to sve osim loših karti nije imao. No to sad nije bitno, bitan je naš ponovni susret, u Lici u koju sam ja odselio nakon rata i tamo otvorio lokal na Ličkoj magistrali i nabavio dvadeset konja za jahanje. Pogled na te konje zaustavio je jedan dan i Malnara, koji nije imao pojma da su to moji konji i da se ja konjima koristim za terenska jahanja. Susret je bio opet srdačan bio je to susret dva poznanika. Pričao sam tad Malnaru o Ličkim bespućima, koja sam već jako dobro upoznao jer pustolovina i pustolovni duh mi nije dao mira, ne istražiti ljepotu koja me je okruživala. Prilikom našeg susreta uz čašicu loze i dobru zakusku dogovorili smo novi susret, i jedno terensko jahanje kroz Lička divlja bespuća. Evo to je početak druženja sa čovjekom pustolovom mudracom i prije svega velikim prijateljem Željkom malnarom. Koji se je nastavio punih devet godina. Kroz nastavak ovih pustolovnih prića želim vam približiti Željka Malnara onakvog kakvog ga je imao prilike malo tko upoznati.  U slijedećem nastavku „Prva pustolovina terenskog jahanja Ličkim bespućima sa Željkom Malnarom“ Napisao: Putopisac i pustolov Mijo Jaić
 Nakon večere i druženja oko logorske vatre umorni odlazimo na spavanje. Iako mi je šator, a i vreća za spavanje udobni ne mogu zaspati, vjerojatno odgovornost koju imam kao domaćin. Čujem i pucketanje vatre koja je ostala gorjeti, nakon našeg odlaska na spavanje. Zapravo svaka dva sata jedan od ekipe zadužen je nabaciti drva na vatru, ja sam toga pošteđen kao organizator i vodič ekipe. Noć je tiha i kroz otvor na šatoru gledam, u nebo sa milionima zvijezda. Na ovoj nadmorskoj visini zvijezde su nekako bliže i sjajnije. Dok tako razmišljam iz daljine se čuje zavijanje vukova što divljim bespućima daje veću draž. Tako razmišljajući, o sutrašnjim obavezama i putu koji nas čeka kroz nemilosrdnu divljinu tonem u san. Jutro nakon druge prospavane noći u divljim bespućima. Budi me opojni miris kave ,izvlačim se iz vreće i mojeg udobnog šatora, vani me sa kavom dočekuje Muki. Dobro jutro Muki kako si spavao? Super osim što su me malo brinuli vukovi, koji su onako grozno zavijali noćas. Govori mi Muki koji kao da ne želi priznati da ga je bilo strah zaspati. Ma Muki moj to ti je u divljini normalno da zavijaju vukovi, tu su njihova staništa. Objašnjavam Mukiju kraj kojeg sjedam uzimajući šalicu sa kavom koju mi pruža. Uostalom moj prijatelju ovo je pustolovina koju si rijetko tko može priuštiti.  Da nisam više ljepote vidio na tako malom prostoru u životu. Odgovara mi Muki vidno zadovoljan sa doživljenim. Popio sam kavu i već polako spremam pustolovni doručak, koji polako izvlači i ostale iz njihovih šatora. Naravno doručak je donio raspoloženje u naš pustolovni kamp. Pričamo o prošloj noći i na koji je način tko doživio prošlu noć. Uglavnom svi su jako oduševljeni prespavanom noći u čistoj divljini. Nakon doručka polako raspremamo kamp i krećemo dalje u našim terencima. Cilj nam je Lisac naj viši vrh ovog dijela planinskog lanca koji potpada pod Dinaride. Visina mu je 1400m nad morem i prilaz samom vrhu je jedino sa ove strane koja je ekstremno strma. E tu ne smije biti propusta niti loših guma, a i reduktori moraju biti ispravni. Naravno i vozači moraju biti spremni na razna iznenađenja. Kad se prvi popne kreće tek drugi i tako redom. Na Lisac smo se popeli uz manje poteškoće jer nas je zahvatio manji kišni pljusak, pa je kamenje i teren bili klizavi. No pogled sa te visine je veličanstven na sve strane. Vidi se veći dio Bosne i Bosanskih planina. Na vrhu Lisca smo imali i manju zakusku, u vidu pršuta i ličkog sira, jer za kasni ručak u kampu čeka nas vruća janjetina. Nakon okrjepe spuštamo se niz padine Lisca što nije ništa manje opasno od penjanja. Terenci nam se na mjestima zanose, i proklizuju što nije baš ugodno za suvozače. Spuštamo se nazad planinskim sedlom prema selu Surle gdje uzimamo izvorsku vodu za u centralni kamp. Oko nas su se okupili uglavnom stari mještani i moji dobri poznanici Puniša, Bojca i Đoko. Pričaju sa nama sve ih zanima čini mi se da nemaju pojma, da je u Hrvatskoj bio, a i prošao Domovinski rat. Nakon što smo napunili galone izvorskom vodom krenuli smo kamenitim putom prema Gubavčevom polju, gdje se nalazi naš centralni kamp gdje nas očekuje Beri sa gitarom, i njegov frend sa mandolinom. A čeka nas i vruća janjetina koju moja ekipa za logistiku priprema u glavnom kampu.  Stigli smo izlazimo umorni iz naših terenaca i sjedamo oko vatre,prepričavajući pustolovinu koju smo upravo doživjeli. Momci skidaju janjce sa ražnja dok Beri i njegov frend počinju sa svirkom, koja nas uz piće počinje opuštati od vratolomne pustolovine. Naravno nisam sumnjao da če ova pustolovina završiti ovako dobro, mi jednostavno imamo dugogodišnje iskustvo. Kroz pustolovinu vas vodio pustolov i putopisac Mijo Jaić.
 Kad u Lici rodi šipak i ptice ulijeću u kuče domaći kažu da če biti duga i hladna zima. No to su po meni samo izreke iz naroda, o nekim davnim Ličkim zimama. Sad su vam Ličke zime da oprostite kao proljev, snijeg padne navečer i ujutro ga više nema.
No te zime kad smo ja Malnar i hampi skoro zaglavili u snježnoj pustolovini tad je još zima u Lici bila opaka prava Lička.
To jutro te opake zime zazvonio mi je mobitel koji me je trgnuo iz mojih bezveznih razmišljanja.
Halo Mijo, Željko je Malnar što radiš danas jesi zauzet? Pita me moj prijatelj i mogu reći čovjek od kojeg sam naučio puno, o divljini i preživljavanju u njoj Željko Malnar.
Ma ništa posebno nemam u planu, evo kod nas je u Lici pao jači snijeg i po prilično je hladno. Tako da i nemam neke posebne planove. Odgovaram nekako nostalgično Željku sa kojim sam par godina proveo u istraživanjima divljih Ličkih bespuća.
E vidiš zato ima ja ideju govori mi Malnar u mobitel. Danas bi ja i hampi došli do tebe da odemo gore do Ozeblina.
Nema problema što se mene tiće samo ne znam kako ćemo to izvesti bojim se snježnih nanosa u Kozjoj dragi.
Ma jebeš nanose od kad se ti bojiš snijega i nanosa? Pita me začuđeno Malnar možda čak pomalo cinično. Pa zar se nismo ovih godina izvlačili iz mnogih mećava i ostalih snježnih sranja u Lici.
Ma jesmo Željko, dođite ja vas čekam kod Alara nema problema što se mene tiće. Odgovaram Malnaru iako ne previše oduševljeno jer znam da me čeka gadna pustolovina. Jer sa njim je pustolovina uvijek pustolovina i to do jaja prosto rečeno. Oduvijek me je oduševljavala njegova mirnoća u raznim sranjima, u koja bi upadali krstareći divljinom. Svaku nedaću koju bi doživjeli u divljim bespućima Like prihvaćao je kao nešto naj normalnije.
Razmišljam tako sjedeći u birtiji kod Alara gdje se trebamo naći i odakle trebamo krenut na zajebani u ovo zimsko vrijeme Ozeblin.
Zapravo je to naj viši vrh Ličke Plješivice sa visinom od 1650m nad morem. Dok polako srčem vruću kavicu čekajući Malnarov dolazak, u misli mi dolaze sve naše zgode i nezgode koje su nam pružile naše prethodne pustolovine, a bilo ih je u ovih devet godina druženja nebrojeno.
Ne dao Bog da su nas skužili ovi iz Hrvatskih šuma, imali bi frku koliko smo im drva spalili na mnogim logorskim vatrama, kroz niz godina naših putešestvija.
Iz razmišljanja me trgnu otvaranje vrata birtije na kojima se pojavljuje uvijek za zajebanciju spreman hampi. Za njim u birtiju ulazi hladnoća i par pahulja snijega koji sve više pada.
Gdje si Mijo lopino stara? Obraća mi se hampi sa uvijek pomalo ciničnim osmjehom na licu.
Evo me hampi čekam vas nego gdje je Željko? Mislim pritom na Malnara.
Evo ga dolazi valjda vani uživa u snijegu kojeg nema u Zagrebu. Ali ga ima zato u Lici jedva smo se probili kroz Plitvice.
Ma da na Plitvicama ga sigurno ima dosta, a posebno na Preboju. Preboj je uvijek problematičan zimi to je zapravo raskrižje za BiH. Tu se skreće za Bihać u Bosni.
U tom u zadimljenu birtiju ulazi uvijek markantni Malnar sa širokim osmjehom.
 Bog Mijo jesmo spremni za otići do Ozeblina? Pita me vidljivo raspoloženi Željko.
Hej stari Bog pa naravno da smo spremni. Odgovaram Malnaru mada mi se nešto steže u grlu od same pomisli što me čeka u ovoj pustolovini.
Ajmo mi drmnut po koju lozicu pa pojesti po koji gulaš a onda na put. Govori Željko meni i hampiju sjedajući pritom za stol. Zapravo je tad još gulaš kod Alara bio jestiv a i Željko je cugao lozicu.
Naručio nam je gulaš a trgnuli smo si i po lozu, ja sa guštom jer ovo što nam slijedi ne možeš trijezan nikako podnijeti.
Pojeli smo na brzinu gulaš koji je tad stvarno bio dobar hoću reći jestiv. Popili smo još po lozu i bili smo spremni za pokret u snijegom zametena divlja bespuća planine. No nisam spomenuo da je u među vremenu stigao i naš fotograf Stanko malo je kasnio pa ga je mimoišao dobar gulaš.
Sjedamo u terence Stanko sa Malnarom u njegovu Tojotu, a ja sa hampijem u njegovog Puha inače jako pouzdanog terenca. Terenci su opremljeni a vitlima u slučaju zaglavljivanja što nas svakako čeka.
Put nas vodi kroz selo Tišma Varoš prema kozjoj Dragi koje se ja posebno pribojavam. Terenci se pomalo zanose po prhkom snijegu koji još uvijek uporno sipi što me naravno ne veseli. Ja i hampi šutimo ne pričamo puno više smo koncentrirani na situaciju ispred nas.
 Skrećemo prema Kozjoj Dragi kanjonu koji se penje prema Ozeblinu a izrovale su ga tsućljetnje bujice koje su se spuštale silovito niz Plješivicu. Nailazimo na prve prepreke kojih sam se pribojavao prije samog puta. Prepreke su u vidu snježnih nanosa koje snažni terenci bez problema savladavaju.
Doduše hampijev terenac se zanosi jer probijamo kao vodeći najveće nanose. Malnar i Stanko su iza nas kako bi nas u slučaju zaglavljivanja mogli izvući sa snažnom Tojotom. Negdje smo na pola Kozje Drage gdje nam se i događa prvo zaglavljivanje iz kojeg nas vješto izvlači Željko sa vitlom od svog terenca.
No odjednom od nikud nailazi prava Lička mećava kojoj se ne može pobjeći. E tu počinje priča iz naslova a naziv joj je, „U zagrljaju bijele smrti“ ali to u slijedećem nastavku.
Napisao: skitnica kroz Lička bespuća Mijo Jaić
 Lička mećava je nešto strašno i bolje je ne doživjeti tko nije. Ona je saveznik zvijerima koje u to vrijeme love svoj plijen. Nije se rijetko događalo da su gladnim zvijerima plijen bili baš ljudi promrzli i iznemogli, a mećava ih je ulovila daleko od sigurnosti doma.
Sve mi je to prolazilo glavom dok smo vrludali Kozjom dragom vračajući se nazad u sigurno. Hampi je naprezao oči jer vidljivost je bila jedva koji metar. I lako se je moglo dogoditi da skliznemo u provaliju od par stotina metara. No bilo nam je malo lakše jer ispred nas se je po dubokom snijegu zanosio terenac sa Malnarom i fotićem Stankom.
Moram priznati nije mi bilo sve jedno poznajući ovaj teren sjediti na suvozačevom mjestu. Nekako se bolje osjećam za volanom, jer tad bi možda neke manevre izvodio drugačije od Hampija. Ili barem ja tako mislim sad kad smo u frci. Zato sam se vrtio na suvozačevom mjestu kao da imam ježa u turu.
Kako bi mi samo dobro došla ona lozica od Alara, mislim da bi mi i litra bila malo. Razmišljam tako dok se terenac ispod mene zanosi lijevo i desno po prhkom snijegu. Isto to se događa i sa Malnarovim terencem koji je samo par metara ispred nas, a ja mu vidim samo zadnja svijetla koja se jedva crvene kao dva opuška od cigareta. Koliko nas je zanosio prhki snijeg toliko nas je zanosio i povremeni jak nalet vjetra koji je tom prilikom dizao snijeg, koji je smanjivao vidljivost na samo koji metar. Znam jedino da sam se držao rukama za sjedište toliko jako da su mi poplavili zglobovi. Ne nisam se bojao ni naj manje, možete si misliti samo me je bilo malo strah. Hampi jel ti vidiš dobro?  Ma vidim materinu vozim na pamet čovijeće. Odgovara mi Hampi sav uzbuđen jer mislim da mu je ovo prva mećava koju je doživio u životu. Ja sam sa Željkom tih mećava doživio podosta, jer njegov pustolovni duh ga je u Liku dovodio baš za vrijeme ovakvih nevolja. No sa Malnarom sam se osjećao sigurno jer lička mećava je mala beba prema pješčanim olujama koje je Željko doživljavao po svjetskim pustinjama terencem, a i na konjima na poznatoj ekspediciji „Putovima kralja Makedonskog. Putovanje mi se pretvorilo u beskonačnost. Bila je to mora koju je teško opisati. Svaki trenutak sam očekivao iskliznuće u duboku provaliju. Izašli smo na čistinu na kojoj je mećava igrala svoj ples bijele smrti. Kažu da je ta smrt kao san prekrasan san, no ja to ipak nebi želio probati. Vrludali smo čistinom na kojoj je mećava napravila visoke snježne nanose. Teško ih je bilo izbjegavati, a i noć se polako spuštala nad bespuća kroz koja smo se probijali. Malnar je vješto ispred nas sa svojim terencem izbjegavao prepreke. Nije to meni i njemu bilo prvi puta i prva mećava naprotiv imali smo ih podosta iz kojih smo se jedva živi izvukli. Jedna koju nikad neću zaboraviti je ona kad nas je mećava ulovila ispod Strme Čemernice u „Ladi nivi“ e to je bila pustolovina. Gledam ispred sebe naprežući pogled dok Hampi pokušava, u jako smanjenoj vidljivosti pratiti Malnarove tragove. Šutim dok Hampi manevrira terencem koji sve više odlazi tamo gdje ga je volja. Provalija nam više nije problem na ravnici smo. Sad su nam problem visoki snježni nanosi koje je vjetar u među vremenu nanio i zatrpao nam put kojim smo došli. Na trenutak smo stali da bi dogovorili što dalje.  Samo polako za mnom govori Malnar kraj kojeg je Stanislav sa foto aparatom i koristi svaku situaciju za snimanje kao da i nije u frci sa nama. Zapravo sam i ja bio smiren jer sam po prilici znao gdje smo bez obzira na mećavu koja je oko nas stegnula svoje kandže bijele smrti. Nakon kratkog dogovora pustolovina se je nastavila, tu i tamo sam kao iskusan vozač kroz ovakve nezgodne situacije Hampiju sugerirao što da napravi. Naravno nije me poslušao jer on ima svoje mišljenje. To nas je koštalo zabijanja sa terencem u jedan od visokih nanosa koji kao da nas je zagrlio svojim bijelim i opakim pokrivačem. Naravno svi pokušaji izvlačenja sajlama i vitlima bili su uzaludni. Ostalo nam je jedino otkopati terenca i raznim i više puta isprobanim metodama izvući ga iz nanosa koji je imao oko dva metra. Mećava se stišala isto onako naglo kako je i počela, a mi smo kopali i dizali terenca na kamenje kako bi njegov pod odvojili od snijega na koji je legao. Bilo je to pakleno teško i mukotrpno, no uspjeli smo zahvaljujući strpljivosti i dugogodišnjem iskustvu. Iskopali smo se i nastavili putovanje po mraku i prema svjetlima Udbine vješto izbjegavajući snježne nanose.
Tek u birtiji kod Alara uz čašu lozice i krepki gulaš shvatili smo da smo zbrisali toj nemani što je zovu „bijela smrt“.
 Jutro je, svanuo je prekrasan sunčan dan s ljeta na jesen 2002godine. Ja pakiram u svojeg vjernog terenca opremu i stvari koje su mi potrebnu za još jednu pustolovinu Kroz Lička bespuća. Naravno čekam i ostalu ekipu koja dolazi iz Zagreba. Među njima su Muki glazbeni urednik HTV-a, snimatelj Dražen Šimić Šime, Đimi Stanić mlađi, moj prijatelj Lobo iz Pule Dr. Dobrica iz Rijeke i Karlo gazda „Land Rover“ servisa iz Sesveta.
Vrjeme je idealno tu i tamo koji oblačić na nebu zanemarivo. Cilj su nam Lička bespuća i dvodnevni boravak u njima. Okupili smo se oko dvanaest sati popodne popili po koju šljivovicu za dobrodošlicu i rasporedili se u tri terenca. Ja sam vozio svoju „Toyotu“ Šime je vozio svoju „Opel fronteru“,a Karlo naravno „Land Rovera“.
Razmjestili smo se u terence, i krenuli u pustolovinu. Čeka nas dug i pun prepreka put do našeg prvog kampa u Gubavčevom polju. Prvi sam, u koloni kako je i red, jer ja vodim ovu grupu pustolova i ljubitelja divljine. Vozimo se prema Tišma varoši i Visučkom području koje je smješteno ispod Ozeblina naj višem vrhu Ličke Plješivice. U Visuču napuštamo pitomi dio područja i odlazimo u divljinu.
Krenuli smo putem prema D. Lapcu tu se put razdvaja na mjestu Pod Kuk prema našem planu u pravcu planinskog prevoja Kremen gdje Lička Plješivica prestaje. Probijamo se šumovitim djelom crnogorične šume koja je više prašuma. Penjemo se pa motori naših terenaca postaju bučni bez obzira na njihovu snagu motora.
Prolazimo djelom područja koje se zove možete misliti Sarajevo. Put pred nama je makadamski jer ga održavaju Hrvatske šume. No to je stari Austrougarski put po kojem su eksploatirane šume ovog dijela Hrvatske, a u korist Austrougarske. No to je povijest i nešto što se više ne da vratiti. Sa mnom u terencu su prijatelji Lobo i dr. Dobrica ostali su kod Šime i Karla.
Popeli smo se na naj viši dio prevoja Kremen i polako se spuštamo. Ništa lakše nego uspon jer ovaj puta sa motorima snažnih terenaca kočimo, jer se je nemalo puta dogodilo da bi na ovakvim spustovima došlo do pregrijavanja kočnica. A to znači, na ovakvim spustovima katastrofu i propadanje u provaliju.
Došli smo i do mjesta koje ja inače zovem vidikovac. Sa ovog se mjesta puca vidik na jedno od krških polja, a to je Mazinsko. Nasuprot nama je Urljaj jedan od vrhova Strme Čemernice koja sa svojim kamenim lancem tvori prirodnu granicu između Mazinskog i Gubavčevog polja. No gubavčevo polje na nešto je većoj nadmorskoj visini.
Ovo područje smo ja i Malnar, kojeg nazivam opravdano svojim učiteljem, jer od njega sam naučio da nije bitno ako si zalutao, bitno je znati se vratiti na pravi put. No nikad neču zaboraviti njegove riječi kako su svi putovi dobri, ali samo je jedan pravi. Moram priznati iskreno fali mi danas dok ovo pišem moj učitelj Malnar. Fale mi njegove šale a i čangrizanja.
Naravno na mjestu koji ja zovem vidikovac izlazimo iz naših terenaca da se poklonimo ljepoti koja se je u svoj svojoj ljepoti raširila pred nama. Malo niže je izvor naravno sa pitkom vodom na kojem obavezno stajem i nadopunjavam rezerve. Odlazimo dalje za obilazeći grandiozni Urljaj i preko Bruvna i sela Plečaši odlazimo prema Gubavčevom polju. Tamo je naš prvi kamp u kojem ćemo večerati i prespavati.
 Strma i tajnom obavijena Čemernica sad nam je sa lijeve strane. Ovaj dio divljine nikad nisam istražio i ostala mi je veliki izazov za neka skora vremena. Popeli smo se do Austrougarske čatrnje to je spremnik kišnice nalik na bunar i veselje za svakog žednog putnika namjernika.
Spuštamo se teškim razrovanim bujicama putom prema Gubavčevom Polju koje u svoj svojoj ljepoti puca pred nama tako je blizu, ali ipak daleko.
Nakon dugog i mukotrpnog probijanja strmim i kamenitim putom, stižemo u Gubavčevo polje. Ma sam vrag neka zna ko mu je dao taj naziv i kakve veze ima sa gubom? Tu je borova šuma ,a i moj prvi kamp u kojem sam često boravio i prespavao sam ili u društvu mojih pratioca. Ma tu sam ugošćavao i čitaoce „Auto kluba“. Očaravajući miris borove šume a i umor tjera nas da šutimo zadubljeni svatko u svoje misli. Loži se vatra, vadi se hrana, podižu se šatori uz kojekakve pošalice uvijek raspoloženog Mukija i Đimija. Spremamo večeru pravu pustolovnu u tavici na vatri vade se i butelje sa vinom. Raspoloženje se podiže na razinu šala i zajedanja između članova ove male ekipe. No malo tko da ne komentira ljepotu divljine kroz koju smo prošli do kampa. Vrjeme je za spavanje sutra nas čeka drugi dio puta koji je jako zahtjevan više bi rekao adrenalinski. Zavlačimo se u svoje vreće za spavanje i šatore dok logorska vatra obasjava nekako sablasno kamp i borove oko sebe.
U idućem nastavku, kako smo se probijali sa našim terencima prema Debelom brdu ispod Planinskog vrha Lisac. Gdje nas očekuje puno uzbuđenja.
Za vas napisao putopisac i pustolov Mijo Jaić
 Budim se jutro je okupano kasno rujanskim suncem. Polako se izvlačim iz svojeg šatora gdje sam proveo ugodnu noć. Pored vatre sjedi Šime koji očito nije mogao spavati. Na vatri stara panjina koju smo još sinoć stavili kako bi polako gorjela. Pravilo svakog kampa u divljini je vatra, vatra koja mora gorjeti cijelu noć. Razlog je što tada u kamp ne dolaze zvijeri, koje bi mogle ugroziti sigurnost ljudi u kampu.
Šime me šutke nudi kavom koju je upravo skuhao. Srčemo polako kavu otpuhujući dimove cigareta koji polako vitlaju i odlaze u nepovrat. Šutimo jer ostali još spavaju, a nema ni potrebe pričati. Za nas prića divljina sa svim svojim jutarnjim čarima, od rose koja se prelijeva kao najskuplji biseri na vlatima trave do sunca koje se probija kroz gustu borovu šumu praveći čudne sjene.
Stavljam polako moju veliku tavicu na vatru i počinjem sa spremanjem bogatog doručka. Doručak mora biti moćan jer pustolovina čiji nastavak slijedi uvijek je ne predvidiva. Stoga u tavicu ide puno šunke i pancete sa jajima uz ostale sastojke kao što su luk svježa paprika i začini. Ovo sam jelo nazvao pustolovni omlet.
Dok šutke spremam jelo Šime uzima svoju kameru od koje se nikada ne odvaja i snima. Snima pripremu jela, i kamp u ranim jutarnjim satima. Negdje gore u planini čuje se lavež lisice. Da ako niste znali lisice laju, no ne kao psi ali laju. Naj vjerojatnije je to neki način komunikacije između lisica.
Miris obilnog doručka koji se širi iz moje pustolovne tave polako mami i ostalu ekipu iz šatora. Naravno u prvom nastavku sam zaboravio napisati da su dio ekipe koja je sa nama u ovoj pustolovini momci koji su na poznatoj „Čigri“ oplovili veliki dio Oceana.
Prvi se je iz svog šatora izvukao Muki, a iza njega redom ostali. Ne izgledaju baš previše reprezentativno nakon sinoćnje pijanke koju smo priredili prije spavanja.
Uglavnom malo tko je raspoložen za razgovor svatko šutke uzima svoj tanjur i pribor za jelo i šutke jedu, očito zadovoljni mojim spremljenim pustolovnim specijalitetom.
 Momci pred nama je jako težak dio puta stoga je potrebno držati odstojanje među terencima. Dajem posljednje upute prije samog početka nastavka ove prilično zahtjevne pustolovine vozačima. Dok ja sa vozačima razrađujem daljnji plan putovanja ostali članovi ekipe pospremaju kamp.
Palimo motore snažnih terenaca i krećemo iz našeg kampa u kojem smo proveli prošlu noć put Surli, naime to je jedno od sela na rubu bespuća. Selo je to gdje uzimamo zalihu vode za nastavak pustolovine. U selu žive Puniša sa ženom te njegov brat tu je i stara Bojca koja drži stoku i proizvodi odličan ovčji sir. Ovdje zima počinje rano već krajem desetog mjeseca i traje po šest mjeseci.
Do ovog sela koja je na početku bespuća može se jedino terencem. U selu nema ni struje, a ni signala na mobitelima. Zapravo u Surlama imate osjećaj da ste nekim čudnim vremeplovom odlutali nazad u srednji vijek. Zaustavljamo se na sredini sela gdje se nalazi česma sa izvorskom vodom koja tu teče dan i noć. Prilazi nam Puniša i njegov brat Đoko koji jedva čekaju da tko naiđe iko su takvi rijetki. Pozdravljam se sa njima dijelim im cigarete i kavu koju sam za njih još prije pripremio. Usput i dajem fotografije koje sam snimio za njih još kad sam tu bio sa Malnarom prošli puta.
Napunili smo galone sa vodom i polako krećemo dalje. Dan je idealan za putovanje sunce nas grije valjda svojom zadnjom toplinom prije jesenjih hladnih kiša, nakon kojih dolazi snijeg. Penjemo se strmim putem prema Golubovu i onda dalje gdje više nema ničega osim divljine, beskonačne divljine. To je carstvo vukova i medvjeda i ostalih životinja do kojih ne mogu ni lovci jer ovi tereni zahtijevaju vrlo iskusne vozače terenaca.
Ušli smo u vrleti, u kojima ne smije biti pogreške, jer svaka pogreška značila bi prevrtanje u par sto metara duboku provaliju. Polako se penjemo prema jednom od vrhova koje se zbog svojeg oblika zove Debelo brdo. Sam uspon je na granici prevrtanja, stoga čekamo jedni druge da se popnu prema vrhu i nikad u ovakvim situacijama ne idemo jedni iza drugih da se onom ispred nas nešto ne zakomplicira to bi bila tragedija.
Popeli smo se na Debelo brdo u srcu bespuća izlazimo iz terenaca i divimo se ljepoti koja nas okružuje. Dolje u daljini vidi se Gračačko jezero dok sa druge strane puca pogled na Bosanske planine. Spušta se polako i suton pa je vrijeme da se krene dalje. Predstoji nam dugo spuštanje na drugu stranu Debelog brda gdje ćemo postaviti naš novi kamp u kojem nas čeka loženje vatre i spremanje večere, jer ručak smo imali u hodu i u vidu sendviča.
Spustili smo se strminama bespuća, u dio gdje nailazimo na prekrasno mjesto sa ogromnim višestoljetnim orahom i par divljih trešanja što govori da je nekada davno na ovom mjestu netko živio. Govore nam to i kameni ostaci neke građevine koja je možda nekad davno bila smještaj za čobane.
Mi nemamo vremena za proučavanje povijesti već se primamo posla oko postavljanja kampa i paljenja vatre kako bi spremili večeru.
Napisao putopisac i pustolov Mijo Jaić
U idućem nastavku pustolovine, kako smo se popeli sa terencima na Lisac, vrh od 1400m nad morem.
|
|
Pustolovine
