www.pustolovina.com

Tekst i slike: Dean Rostohar,  Specwog

Predgovor: Mijo Jaić

Mislim da ste primijetili da sam do danas na ovoj stranici pisao uglavnom sam. No isto tako moram vam reći da je smisao ove stranice da na njoj pišu ljudi sa velikim pustolovnim ili sličnim praktičnim iskustvom. Jedan od njih je definitivno Dean Rostohar o čijoj stručnosti i iskustvu bi mogao napisati knjigu.

Dean Rostohar je umirovljeni pripadnik SJP Alfa, sa preko 30 godina iskustva u borilačkim i ratničkim vještinama, Veteran je i dragovoljac Domovinskog rata. Osnivač je i glavni instruktor Specwoga, gdje podučava svoj Taktičko Tehnički Borbeni Sistem (T.T.B.S). Podučavao je mnoge pripadnike internacionalnih i domaćih Specijalnih postrojbi Policije, Vojske, zaštitare i mnoge civile. www.specwog.bujinkan.hr. Evo, ljudi sa ovakvim iskustvom su jedini koji mogu pisati na ovoj stranici.

Sklonište je, u situacijama preživljavanja, jedan od prvih prioriteta. U nekim područjima, naša potreba za skloništem može imati čak i veći prioritet nego potreba za hranom, ili potreba za vodom. Sklonište nam omogućava zaštitu od prirodnih elemenata - štiti nas od sunca, vjetra, kiše, od snijega, od preniskih ili previsokih temperatura. Pruža nam zaštitu od kukaca, gmizavaca, divljih životinja, ali nas štiti i od neprijatelja. Bez obzira trebamo li koristiti sklonište za preživljavanje samo za jednu noć ili nam ono treba za duži period, sklonište nam pruža mjesto gdje će nam fizički biti bolje i gdje ćemo se, što je često još i važnije, psihički osjećati bolje. Sklonište nam omogućava da odmorimo svoje tijelo i zagrijemo ga. Omogućava nam da se 'napunimo' energijom i obnovimo svoje snage.

Pravljenje skloništa u prirodi može biti vrlo jednostavno. Ali, može zahtijevati i teži rad. Ukoliko želite napraviti nešto 'na brzinu', to vam se kasnije može razbiti o glavu. Na raznim seminarima koje sam održao, viđao sam ljude koji su se slabo potrudili oko svog skloništa. To im se znalo osvetiti, primjerice - u hladnoj i kišovitoj noći. Ukoliko se zaista potrudite i napravite svoje sklonište dobro, biti ćete sigurni i osigurani tijekom mnogih noći.

Vrstu našeg skloništa određuju vremenski i zemljopisni uvjeti. Naše sklonište ovisi o mjestu (terenu) gdje se nalazimo. Naravno, ovisi i o godišnjem dobu. Vrstu skloništa uvjetuju i materijali koji su nam dostupni –ono što iz prirode možemo iskoristiti. Također karakteristike terena uvjetuju kakvo će biti naše sklonište – ono će biti drugačije nalazimo li se u prašumi, u planinskom području, u polarnom području ili u pustinji. Naše sklonište može ovisiti i o opremi koju kod sebe imamo ili nemamo. Kako smo prije naveli, postoji preživljavanje s opremom i preživljavanje bez opreme. Naravno preživljavanje s opremom je puno lakše u pogledu svega, pa i u pogledu izrade skloništa.

Što bolje izgradite svoje sklonište, to će vam biti udobnije i bolje ćete se moći odmoriti. Biti odmoran od velikog je psihofizičkog značaja za čovjekovo zdravlje i preživljavanje. Odmor će vam pomoći da budete senzibilniji i da lakše opažate sve što se oko vas događa. Ako ste odmoreni, biti ćete logičniji u pogledu razmišljanja. Imat ćete i veću sposobnost donošenja dobre prosudbe. Odmor će vam tako dati snagu da se u tjelesnom i psihološkom smislu bolje suočite s preživljavanjem.

U situacijama kampiranja i preživljavanja u prirodi, od vitalnog je značaja izabrati pravo mjesto za logorovanje i sklonište. Kao što sam već naveo, postoje dvije vrste boravka u prirodi: boravak s opremom i boravak bez opreme. Također postoje i dvije vrste skloništa koja možemo napraviti. Možemo sklonište raditi s opremom - šator, šatorsko krilo, najlonski pokrivač, itd. Možemo ga raditi i bez opreme, od prirodnih materijala - drveće, granje, lišće, kamenje, trava, snijeg, pijesak, i sl. Možemo koristiti i prirodna skloništa kao što su špilje, pećine, rupe i sl. Vrlo je važno znati napraviti razne vrste skloništa i služiti se dobro s oba načina njihove izrade.

Prije nego se izabere mjesto za izradu skloništa, potrebno je točno utvrditi koju vrstu zaštite trebate sebi osigurati. Pri tome je potrebno razmotriti sljedeće: Hoće li nam sklonište moći pružiti potrebnu zaštitu? Imamo li potreban alat za izradu skloništa? Ukoliko ga nemamo, možemo li improvizirati? Kako?  Imamo li dovoljno potrebnog materijala? Ukoliko ga nemamo, možemo li potrebni materijal pronaći u svom okružju, u okolini?

Gdje ćete podignuti svoj logor, odnosno gdje ćete napraviti sklonište, ovisi o mnogo faktora. Ako ste vojnik, prilikom odabira mjesta za kamp/sklonište morate jako paziti na sigurnost. Mjesto za izviđanje terena nije nikada protraćeno. Obavezno morate paziti da odaberete mjesto logora na vrijeme. Logor morate početi raditi nekoliko sati prije sumraka. Dok boravite u prirodi, uvijek planirajte svoje vrijeme. Uvijek sebi morate dati dovoljno vremena za izviđanje mjesta za logor, dovoljno vremena za pripravljanje i namještanje šatora i opreme, te zatim vrijeme za postavljanje cjelokupnog logora. Dakle, uzmimo da mrak počne padati u 6 sati poslije podne. Vi u 3 sata poslije podne morate već razmišljati o mjestu vašeg logora, a u 4 sata već morate postavljati vaš logor.

Zaštitu od neprijatelja postići ćete tako da smanjite visinu profila našeg skloništa. Potrebno je maskirati konturu oblika skloništa i prilagoditi njegove boje okolini. Možemo se zato poslužiti krošnjama granja i grmljem. Možemo se u ovu svrhu poslužiti i asimetrično poduprtom mrežom, na koju ćemo zakvačiti granje i lišće. Sklonište ne smije biti preveliko, jer smo na taj način vidljivi. Također, ukoliko je sklonište veliko, lako gubimo toplinu – ona se lakše gubi u velikom prostoru. Stoga, prije nego počnete izrađivati sklonište, legnite na tlo i označite mjesta koja će vam pokazati koliko točno treba biti veliko vaše sklonište. Ukoliko radite sklonište od prirodnih materijala, tada prvo napravite ležaj. Naravno, morate taj ležaj prethodno izmjeriti. Nad ležajem ćete raditi sklonište, da bi vam kasnije bilo lakše.

Sklonište se ne smije postavljati blizu vode, jer takav položaj prigušuje zvukove životinja i zvukove koja stvara dolazak naših neprijatelja. Postavite sklonište uvijek dovoljno daleko, ali i dovoljno blizu pitke vode. Blizu skloništa mora biti i dovoljno drveća, za loženje vatre.

Uvijek provjerite iz kojeg smjera pušu vjetrovi. Sklonište uvijek, ukoliko je moguće, mora biti zaštićeno od vjetra. Takvu zaštitu može činiti šuma ili padina. Sklonište morate postaviti tako da gleda leđima prema vjetru. Odnosno, tako da vjetar puše na suprotnu stranu od ulaza skloništa, zato da ne puše unutra. Sklonište morate postaviti niz vjetar u odnosu na vatru, ali i u odnosu na mjesto gdje vršite nuždu, tako da vam dim i neugodni mirisi ne smetaju.

Sklonište je najbolje postaviti na povišenom mjestu, koje će u slučaju kiše omogućiti slobodno otjecanje vode. Ne bi ga se trebalo postavljati na udubljenom mjestu, jer se u udubinama skupljaju voda i magla. Sklonište nije dobro postaviti ni na nagnutom terenu, jer nije dobro za spavanje. Također provjerite teren na kojem radite sklonište – provjerite da se ispod njega ne nalaze grbe. Osigurajte da ispod sklonište nije kamenje, granje, da na mjestu gdje radite sklonište nisu mravinjaci i druge rupe u kojima žive životinje i sl.

Nemojte postavljati sklonište na mokrom mjestu, niti u gustoj travi. Visoka i bujna trava je najpouzdaniji znak da je tlo vlažno! Nikada ne postavljajte sklonište blizu planine ili stijenja. Na takvim može lako doći do odrona stijenja, ili ukoliko je zimsko vrijeme, do odrona snijega. Ne postavljajte sklonište ni blizu životinjskih pojilišta. Na takva pojilišta, naime, osim bezopasnih životinja, često dolaze i opasnije divlje zvijeri (vukovi, medvjedi, divlje svinje i sl.), pa postoji opasnost od njihovog napada.

Od velike važnosti je da unutar skloništa pripremimo podlogu na kojoj ćemo spavati. Naše tijelo ne smije biti u direktnom dodiru sa tlom, jer na taj način možemo izgubiti i do 80% tjelesne temperature, što nam može stvoriti dodatne probleme i izazvati nepotrebne napore. Podlogu možemo napraviti tako da prvo prostremo deblje grane. Zatim na njih stavimo manje granje, a nakon toga dodamo lišće i borove grane, ili travu. Ukoliko imamo padobran, možemo iskoristiti njegovu 'kupolu' i za sklonište, te kao podmetač ili pokrivač. Ako je vrijeme hladnije i ako imamo uvjete za to, možemo napraviti i pregradu za reflektirajuću vatru koja će nas grijati unutar skloništa.

Za brzu zaštitu moramo odabrati sklonište koje ćemo moći najbrže napraviti. Ukoliko imamo vremena, moramo se više potruditi oko svog skloništa. Ako se krećemo, napravit ćemo privremeno sklonište, koje će nas tog trenutka zaštititi i koje će biti lagano. Ukoliko pak imamo opremu, sklonište možemo i ponijeti sa sobom.

Sklonište možemo napraviti samo rukama, bez upotrebe bilo kakvih posebnih alata ili užadi. Prirodni nam zaklon može biti sve što se nalazi u prirodi, a što možemo iskoristiti za sklonište. Srušeno drvo sa svojim granjem može nam, primjerice, poslužiti kao sklonište, štiteći nas od vjetra, kiše ili snijega. Za sklonište također možemo iskoristiti prirodne špilje i rupe u stijenama.

Za vas napisao Dean Rostohar

U nastavku skloništa drugi dio.

Gmizavci koji se daju koristiti u prehrani

Naravno da u situaciji preživljavanja u prirodi ovisimo o hrani. No moram priznati da neku od hrane koju ču spomenuti u normalnom životu, nikad ne bi izabrali iz razno, raznih razloga. Jedan od razloga je gadljivost koju osjetite na spomen gušter, žaba, puž ili zmija. Ali isto tako želja za preživljavanjem i opstankom kod vas tu gadljivost eliminira, veliku ulogu tu ima i glad koja vas tjera u potragu za hranom kako bi preživjeli.

Gmizavci koje možemo koristiti u prehrani njihov lov i priprema:

Žabe,razne

Staništa su im u barama jezerima znači u vodi i pored nje. Loviti ih možemo improviziranim mrežama, noću rukama uz baterijskih svjetiljke rukama, udicom na koju kao mamac stavljamo zeleni list najpoželjniji je list koprive.

Kod pripremanja žabi odsiječemo glavu, skine joj se koža i izvade iznutrice koje bacamo. Tako dobiveno meso se opere i sprema pečenjem na žaru ili kuhanjem.

Poljski ili vinogradarski puž

Staništa su im u zapuštenim jarcima, pored obale potoka te u šumama. Najdraži dijelovi u prirodi su oni gdje raste kopriva. Najlakše ih je pronaći poslije kiše. Pripremaju se za jelo na slijedeći način, bacamo ih u kipuću vodu potom ih vadimo iz kučice i odstranjujemo iznutrice operemo meso. Potom ih kuhamo ili pečemo na žaru po želji.

Gušter zelembać

Staništa su mu uglavnom suha i topla područja (kamenjari). Lovimo ih pomoću rašljastog štapa ili sa omčom. Odreže mu se glava te oguli koža odstrane iznutrice, meso se opere potom se po želji kuha ili peče na žaru.

Zmije razne

Staništa su im na sunčanim stranama kamenjara, u blizini rijeka ili potoka. Lovimo ih rašljastim štapom pored glave, ali vrlo oprezno jer ako ne razlikujemo otrovne od neotrovnih zmija oprez je neophodan. Kod pripreme odsječe im se glava, skine koža i izvadi iznutrica. Meso se nakon pranja priprema kuhanjem ili pečenjem.

Školjke riječne ili jezerske

Staništa su im dna potoka, rijeka ili jezera jednim djelom su zakopane u mulj. Vadimo ih rukama što je jedini način. Dobro se očiste i operu, a zatim otvaraju pomoću noža. Začinimo ih biberom ili paprikom ako imamo a zatim ih pečemo u njihovoj ljušturi.

Kornjače

Staništa su im pored potoka i rijeka uglavnom na vlažnim terenima. Skupljaju se rukama nakon što ih pronađemo. Pripremamo ih tako da ih stavljamo na žar kako bi je primorali da ispruži glavu potom joj se glava odstrani. Nakon kraćeg stajanja na žaru razbija im se oklop potom se odstranjuje iznutrica. Od kornjače pripremamo kuhamo juhe uz trave koje su namijenjene za kuhanje juha.

Za vas istražio i napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.

Već sam vam pisao o divljim životinjama i dao naznaku da ču vam pisati kako se one love na primitivan način. Prije svega zamke i ostala pomagala za lov divljači su nehumani način lova i smiju se koristiti samo u slučaju da vam je život zbog nedostatka druge hrane ugrožen.             

PRAVILA KOJIH SE MORAMO PRIDRŽAVATI KOD POSTAVLJANJA ZAMKI

Kao prvo na osnovu tragova trebamo utvrditi staze po kojima se kreče divljač i koja. 

Zatim na osnovu tragova ustvrđujemo gdje se hrani ili napaja.

Zatim trebamo odlučiti koju vrstu divljači ćemo loviti, po tom odabiremo mjesto te

najpogodniju zamku kao i odgovarajući mamac.

Zamke i klopke najbolje je postavljati na izlazima iz skloništa ili jazbina. Potom na uskim prolazima gdje se vide svježi tragovi divljači te na mjestima gdje se hrane. Kao mamac dobro je postaviti iznutrice već zaklane životinje koja je ostavljena na posebno mjesto da dobije neugodan miris.

Divljač se može istjerati iz jazbina pomoću dima, a hvatamo je potom u zamke postavljene na izlazima iz jazbine.

Tekunice i drugi glodavci koji obitavaju u jazbinama u zemlji mogu se istjerati sipanjem vode u njihove kanale , a hvatamo ih rukama ili pomoću omči.

Glodavci poput zečeva, puhova, vjeverica, i tekunica lakše se love od krupnije divljači jer imaju ustaljene navike i ograničeno područje svojih aktivnosti.

Zamke, klopke i ostala pomagala pri primitivnom načinu lova postavljaju se predvečer, a ujutro ih se obavezno obilazi. Jer divljač najčešće odlazi u potragu za hranom predvečer, noću i rano u jutro.

Znači ova vrsta i bilo koja druga vrsta lova je zabranjena osim ako vam život nije u opasnosti. Pravo na lov van lovostaje imaju samo lovci iz tog lovišta pošto su koncesionari. O pripremanju divljači za jelo u jednom od idućih nastavaka.

Za vas napisao israživać Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić

U slijedećem nastavku ču vam pisati o gmizavcima koji se jedu i na koji način ih hvatamo.

U prvom dijelu pisao sam vam o divljim životinjama ili makar o jednom dijelu njih. U ovom dijelu pisat ću vam, o ostalim životinjama te pticama i načinu lova. Naravno spominjati ću vam također o staništima pojedinih od životinja. Sve ovo ču vam prikazati kroz tablice.

 Divlje životinje čije se meso može koristiti u prehrani

Meso i jaja svih ptica se mogu jesti. Ptice nije lako loviti jer one odlično vide i čuju. Stoga na vrijeme osjete blizinu čovjeka i odlete.Za vrijeme ležanja na jajima manje se boje čovjeka pa se lakše mogu uloviti u proljeće i ljeto.

Praćenjem leta ptica mogu se otkriti gnijezda. Ptice se love uglavnom improviziranim zamkama sa mamcima u vidu hrane. Sve je ovo dio pustolovine u kojoj smo se ne svojom voljom našli.

Napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić

U slijedećem nastavku pisat ču vam o gmizavcima koji se mogu koristiti u prehrani.

Divlje životinje:

Prije nego počnem pisati o divljim životinjama moram spomenuti jednu vrlo bitnu stvar, a to je da se sve ovo što čete pročitati u tekstu, a to je kako hvatati na zamke divlje životinje. Zapravo divljač se smije hvatati zamkama i na ostale načine jedino ako vam je život u opasnosti. Isto to važi i za endemske zaštićene biljke.

Divlje životinje su odlična zamjena mesu domaćih životinja. Dobar su izbor kalorija, masti a naročito biološki puno vrijednih bjelančevina , koje su potrebne za normalan rad organizma.

Kod nas se uglavnom jedu od divljači zečevi, srne, divokoze, divlje svinje razne ptice kao što su recimo fazani, divlji golubovi, divlje patke, guske, morske i riječne ribe.

Međutim, postoji niz vrsta divljih životinja od kojih se mogu pripremiti vrlo hranjiva i ukusna jela, a u praksi se vrlo rijetko ili nikako ne koriste za jelo. To su vukovi, lisice,jazavci,ježevi, vjeverice, puhovi, hrčci, razne ptice, kornjače, rakovi, puževi, žabe, gušteri, zmije i drugo. U mnogim zemljama ovo su poslastice dok se kod nas zbog predrasuda i gadljivosti ove životinjske vrste ne konzumiraju.

Po kalorijskoj vrijednosti i sadržaju bjelančevina u 100g mesa divljači ravna je sa vrijednostima mesa domaćih životinja. Meso divljih životinja uglavnom se priprema za jelo na isti način kao i meso domaćih životinja. Prije upotrebe treba se dobro termički obraditi kuhanjem i pečenjem. Kako bi se uništili paraziti ili ostali nametnici ukoliko ih ima.

Do ove vrste hrane puno se teže dolazi nego do bilja, pa je potrebno znati gdje i kada se može naći. Zatim na koji način se lovi i kako se upotrebljava za jelo. Životinjske vrste najčešće se nalaze u šumama, rijekama, jezerima, barama i oko njih pa ih prvenstvenu tu i treba tražiti.

Poznavanje divljači:

Prema naučnom razvrstavanju divljač dijelimo na rodove, razrede, redove, obitelji i vrste

Prema zakonskom razvrstavanju divljač dijelimo nezaštićenu i zaštićenu ( trajno zaštićenu i zaštićenu lovo stajom)

Prema lovnom razvrstavanju divljač dijelimo :

1. Na dlakavu divljač (divlji sisari obrasli dlakom) a to su jelen, medvjed, vuk, ris, lisica, zec, kozorog, divokoza, divlja svinja i srna
2. Pernatu divljač (divlje ptice) orao, tetreb, sova, jarebica, prepelica, divlja guska, divlja patka i grlica
3. Zatim na krupnu divljač: jelen lopatar, srna, divokoza, kozorog, muflon, medvjed, ris, divlja svinja, tetreb, tetreb, ruševac, droplja, orao, ždral i labud.
4. Te na sitnu divljač: zec, lisica, šljuka, fazan, jarebica, prepelica, i sva ostala lovna divljač.

Meso divljači je uz malo masti lako probavljivo, različitog je okusa, ovisno o vrsti, starosti i spola divljači.

Sam miris mesa je poseban, ovisan o vrsti divljači, a boja je prirodno crvena, ljubičastog tona.

U idućem nastavku više o divljači i načinu lova.

Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić

Gljive i kako ih prepoznati?

Danas ču vam pisati o gljivama koje su za razliku od ostalog divljeg bilja, izuzetno dobar izvor bjelančevina. No da bi konzumirali i za hranu pripremali gljive moramo ih izuzetno dobro poznavati. Razlog je što gljive dijelimo na jestive, nejestive, otrovne i smrtno otrovne.

No tu postoji jedna teorija mojeg prijatelja inače strastvenog sakupljača gljiva i poznavaoca istih. On kaže da su uglavnom smrtno otrovne gljive, one koje rastu iz jajeta a ne iz korijena. No jedna od gljiva obično zavara beraće a to je zelena pupavka koju bi zamijenili sa izuzetno kvalitetnom gljivom koja raste isto iz jajeta a to je blagva. Stoga ja osobno ni ne pokušavam konzumirati gljive koje izrastaju iz jajeta.

No mi idemo na one jestive gljive, i na količinu bjelančevina koje se nalaze u njima. Recimo u 100 g vrganja ima 4,2 g bjelančevina. Ove bjelančevine imaju priliko visoku biološku vrijednost, pa gljive donekle mogu zamijeniti namirnice životinjskog porijekla, meso, mlijeko, jaja i nadoknade njihov nedostatak u ishrani.

Od gljiva se mogu pripremiti vrlo ukusna jela. Jako su pogodne za konzerviranje sušenjem, mariniranjem ili kiseljenjem.

Za konzerviranje koriste se isključivo mlade gljive jer ih organizam lakše probavlja i bolje iskorištava. Hranjivu vrijednost naših najčešćih gljiva prikazat ču vam na tabeli.

Namjerno sam izbjegao latinske nazive gljiva jer ćemo svaku posebno opisati u jednom od sljedećih nastavaka. No u idućem nastavku ču vam pisati o divljači.

Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.

Samoniklo bilje i njihove kalorijske i vitaminske vrijednosti:

U prva četiri nastavka sam vam pisao o stvarima koje su najvažnije za preživljavanje u prirodi, u slučaju nezgode ili katastrofe koja nas može u ova čudna vremena zadesiti već sutra.

Danas ču vam pisati o samoniklom bilju i njegovoj kalorijskoj i vitaminskoj vrijednosti.

Prema namjeni i hranjivoj vrijednosti jestivo divlje bilje smjestili smo u slijedeće grupe:

ČAJNE BILJKE bogate su vitaminima. To su biljke čiji se cvjetovi, lišće ili cjelokupni nadzemni dijelovi koriste za pripravke čajeva ili vitaminskih napitaka. To su šipak, malina,jagoda list, ruža planinska list, gospin plašt, borove iglice te majčina dušica.

KRUŠNE BILJKE bogate su kalorijama. To su biljke čiji su pojedini dijelovi kao korijen, lukovica ili plod izuzetno bogati škrobom, te se mogu koristiti za spravljanje pirea, kaša ili kruha. Jedna od vrlo rasprostranjenih samoniklih krušarica je plod hrasta žir.

ZAČINSKE BILJKE bogate su kalorijama a koriste se u prirodi umjesto poznatih začina, te ih se koristi za poboljšanje okusa jela. Koristimo im plod, lišće ili korijen, a zamjenjuje bijeli luk papar, papriku i druge začine. Neke od njih su medvjeđi luk i borovica.

DIVLJE VOČE bogato vitaminima i kalorijama. Koristimo ga kao sokove cijeđenjem i kao zamjenu za kultivizirano voće.

Hranjive vrijednosti samoniklog bilja:

Sjemenke: bogate masnoćom, bjelančevinama i vitaminima.

Korijenje i lukovice: bogate su škrobom,(kalorijama) šećerom kod nekih i masnoćama.

Lišće: bogato vitaminima.

Divlje povrće je najvećim dijelom opće poznato i uglavnom najpristupačnije koje raste u obilju samo ga treba poznavati. Opće je poznato, a i sretna okolnost da su najukusnije i najzdravije vrste divljeg povrća i najraširenija.

Hranjiva vrijednost jestivog divljeg bilja:

U zelenom divljem povrću ima puno više od 85% vode, razmjerno toliko celuloze, a malo energetskih sastojaka (ugljiko hidrata, bjelančevina i masti). Međutim, listovi sadrže bioaktivnih sastojaka koji pospješuju izmjenu tvari. Neke od tih supstanci imaju važnu ulogu u metabolizmu i neophodno je da ih svakodnevno primamo sa hranom. To su prvenstveno askorbinska kiselina ili vitamin (c) zatim karotin (ili beta – karoten), žuti , u masti topljiv pigment , iz kojeg se u organizmu stvara vitamin A (retinol) te mnogi enzimi.

Količina spomenuta dva vitamina u svježim biljnim dijelovima istražene su u mg %, to jest u broju miligrama na 100 grama svježeg povrća. Uzmemo li u obzir da dnevna potreba odrasle osobe za vitaminom C iznosi 50 -75 mg, a za karotinom oko 3 mg, lako ćemo kod pojedinih vrsta ocijeniti njihovo značenje kao izvora tih važnih vitamina.

SADRŽAJ VITAMINA (C) I KAROTINA U 100 GRAMA POJEDINIH DIVLJIH BILJAKA:

Jaglac 305 mg vitamina (C) i 2,8 karotina

Kopriva 105 mg vitamina(C) i 5,6 mg karotina

Maslačak 33 mg vitamina (C ) i 5,3 mg karotina

Štavalj 123 mg vitamina(C) i 6,3 mg  karotina

Srijemuš list 45 mg vitamina(C ) i 4,8 mg karotina

Brašnik  115 mg vitamina ( C ) i 3,8 mg karotina

Kiselica 66mg vitamina ( C ) i 3,6 mg karotina

Tračinćica 34mg vitamina (C ) i 2,6 mg karotina

Samonikle biljke po prehrambenoj vrijednosti su puno bogatije korisnim sastojcima od vrtnog povrća salata, plodova i voća.

VITAMINSKA VRIJEDNOST: 

Na prvom mjestu po vitaminskoj vrijednosti su samonikle biljke bogati vitaminom C i karotinom. Dok su čajne biljke izuzetno bogate vitaminom C. Podzemni dijelovi biljaka ne sadrže karotina a vitamina C imaju malo. Bobice, voće i sjemenke su hrana visoke vitaminske vrijednosti. Najvažniji prisutan vitamin C lako je topljiv u vodi. Šumsko voće je bogatije vitaminima od plodova dobivenih u uzgoju.

SADRŽAJ VITAMINA C U 1000 GRAMA POJEDINIH ČAJNIH BILJAKA: 

Šipak ………………………………368 mg

Malina (list)…………………….137 mg

Jagoda (list)…………………….118 mg

Ruža planinska (list)………..126 mg

Gospin plašt…………………….132 mg

Borove iglice……………………..82 mg

Majčina dušica…………………..44 mg

KALORIJSKA VRJEDNOST:

Kalorijska vrijednost listova i zeljastih dijelova biljaka je relativno mala. Dok je kalorijska vrijednost podzemnih dijelova korijenja, lukovica znatno je veća no u krumpira. Otuda se u 100 grama očišćenih krušnih biljaka ( krušarica) dobije 30 – 140 kalorija. Naročito visoku kalorijsku vrijednost imaju lješnjaci, žir te kesten.

Po prehrambenoj vrijednosti podzemni biljni dijelovi su slični žitaricama ali su od njih siromašnije od bjelančevinama. Sjemenke su po svojem sastavu najkompletnija i najzdravija hrana, jer sadrže veliku količinu visoko vrijednih bjelančevina, puno vitamina E. gotovo sve vitamine grupe B i važne minerale. Od važnih mineralnih sastava u divljem povrću na prvom je mjestu kalcij. Lisnato je povrće najbogatiji izvor tog elementa, važnog za izgradnju kostiju i zuba. Od ostalih mineralnih sastava važan je fosfor. Omjer kalcija i fosfora u divljem povrću upravo je takav da organizmu najviše pogoduje  za izgradnju kostiju. Mnoge su vrste divljeg povrća bogate kalijem, magnezijem i željezom, elementima također važnim za normalno odvijanje funkcija organizma.

Iskustvo pokazuje da su jela ukusnija, ako se pripremaju od mješavine nekoliko vrsta divljih biljaka nego samo od jedne vrste.

Za vas istražio i napisao istraživač Ličkih bespuća Mijo Jaić.

Pronalaženje hrane u prirodi (prvi dio) bilje plodovi gljive:

Uz neophodnu vodu koja život znači i bez nje se ne da preživjeti je hrana sa kojom priroda obiluje. Na zemlji raste negdje oko 350. 000 biljnih vrsta od kojih je jedna trećina jestiva. No ljudi koriste tek oko 600 vrsta od te ogromne količine. Glavni razlog ovome su uglavnom neznanje, ukorijenjene navike u prehrani, predrasude, strah od trovanja i gadljivost.

U prirodi naše zemlje krije ogromno bogatstvo jestive flore i faune. Naime po našim planinama, šumama livadama i poljima uz rijeke i potoke kao i uz more po otocima raste na stotine vrsta biljaka koje imaju jestive plodove. Listove, stabljike ili mlade izdanke, sjemenke, cvjetove, korijenje,  lukovice i gomolje.

U našoj zemlji postoji najmanje 1000 biljaka koje se mogu na bilo koji način koristiti u prehrani a nalaze se u prirodi. Količine nekih od glavnih vitamina i minerala u prirodi su skoro neograničene i to u svakom godišnjem dobu.

No da bi te blagodati koje nam priroda pruža mogli koristiti moramo poznavati prirodu, jer priroda je puna blagodati ali isto tako za ne poznavaoce i prijetnji. Stoga da bi što bolje mogli koristiti blagodati koje nam priroda pruža u smislu ishrane moramo se upoznati sa vrstama biljaka i životinja koje su jestive. Isto tako moramo naučiti gdje iste pronaći te kako razlikovati jestive od otrovnih ili ne jestivih. Potom kako se pripremaju za jelo i kako ih sačuvati ili konzervirati za duže vrijeme.

Poznavanje jestivih biljnih vrsta svim onima koji se izgube u prirodi ili zbog bilo kojeg drugog razloga budu prisiljeni u njoj preživjeti.

Potrebe učenja ishrane u prirodi su slijedeće:

Razbijanje straha od gladi, razvijanje snalažljivosti, sigurnosti da ste u stanju u prirodi u svakom trenutku uspjeti preživjeti.

Upotreba divlje flore i faune:

Razne vrste biljaka gljiva i životinja mogu se upotrijebiti u prehrani, jer sadrže hranjive tvari koje su nužne za život čovjeka. Jestive divlje biljke kao i životinje mogu se koristiti isto tako kao dopuna u redovnoj ishrani. No u krajnjoj nuždi kao jedini izvor za preživljavanje pojedinaca ili manjih grupa. No kad god je to moguće treba koristiti proizvode iz prirode kao dodatak redovnoj prehrani. Naravno uvjet je dobro poznavanje jestivih, a posebno otrovnih vrsta.

Prema hranjivoj vrijednosti, jestive divlje biljke svrstavaju se u slijedeće grupe:

a). Povrtne biljke i salate bogate su vitaminima. To su zeljaste biljke, čiji se listovi i nježne stabljike koriste za pripremu salata, juha i variva.

b). Čajne biljke bogate su vitaminima. Biljke su to čiji se cvjetovi, lišće ili cjela stabljika koriste za pripremu čajeva ili vitaminskih napitaka.

c). Krušne biljke bogate su kalorijama. To su biljke čiji su poje dini dijelovi korijen, gomolj, lukovica ili plod bogati škrobom i koriste se za pripremanje pirea, kaša ili kruha.

d). Začinsko bilje bogato kalorijama. Tu vrstu bilja koristimo za poboljšanje okusa i mirisa hrani. Koristi se lišče, plod ili korijen a zamjenjuju luk, češnjak, papar, papriku ili druge začine.

e). Divlje voće bobice i sjemenke bogate vitaminima i kalorijama. To su biljni sokovi i plodovi koji se koriste kao zamjena za kultivirano voće. Prava je pustolovina pokušati živjeti uz prirodno bilje i plodove. Što se u danom momentu može pokazati kao spasitelj života stoga nije loše znati sve o tome.

U idućem nastavku koje je to bilje i njihove vitaminske te kalorijske vrijednosti.

Voda i kako je u prirodi pronaći?

Ne znam dali ste znali da je najveća ljudska potreba voda. Ona je sastav 70% tjelesne težine svake osobe. Moramo je piti redovno kako bi nadoknadili izgubljenu količinu tečnosti kroz mokrenje, znojenje, izmetom i izdahnutim zrakom.

U ovisnosti sa klimatskim prilikama čovjek može izdržati bez vode 8 – 10 dana. Dok bez hrane može izdržati 3 – 4 puta više ako ima vode. Što nam govori da naš boravak, u nepredviđenim prilikama u prirodi ovisi o vodi. Stoga sa raspoloživim zalihama vode trebamo postupati vrlo štedljivo, te je trošiti vrlo oprezno.

Opasnost od trošenja higijenski neispravne vode!!

Za piće možemo koristiti vode iz spremišta napravljenih ljudskom rukom. To su gusterne, čatrnje i cisterne no te vode treba svakako prije upotrebe termički obraditi kuhanjem. Potom možemo koristiti vode iz prirodnih izvora, potoka, rijeka, jezera, bara i lokvi. Naj poželjnija je voda iz prirodnih izvora.

No što napraviti kad se nađemo na terenima oskudnim sa vodom?

U takvim prilikama naročito u planinskim predjelima možemo ovisiti nažalost samo, o atmosferskim vodama, a to su kišnica zaostali snijeg i led ali i skupljenom jutarnjom rosom.

No prilikom korištenja vode moramo voditi računa da iste mogu biti zagađene!

Takve vode mogu biti uzročnici raznih zaraznih oboljenja, od čega su naj češći trbušni tifus i dizenterija, koja je posebno opasna zbog gubljenja tečnosti iz organizma.

To je razlog zbog kojeg se trebamo držati slijedećih naputaka.

1. a) Za piče koristiti svakako podzemne vode ukoliko postoji i najmanja mogućnost.
2. b) Na bezvodnim terenima kod korištenja kišnice, snijega, leda i rose tako dobivenu vodu trebamo svakako termički obraditi kuhanjem te je tako dezinficirati. Naravno govorim o vodama koje nisu iz čistog planinskog izvora.

No voda se može dobiti iz jestivog bilja na razne načine.

Za gašenje žeđi mogu se koristiti i jestive biljke. Pogotovo ako znamo da je voda glavni sastav mnogih jestivih biljaka. Tako na primjer svježe voće sadrži 90% vode u obliku soka. To znači da se iz svježeg voća može iscijediti iz 1kg oko 900g tečnosti u obliku soka.

Cijeđenjem sočnih plodova, listova i stabljika jestivih biljaka može se dobiti sok za gašenje žeđi. Naravno ovo je varijanta dok još uvijek tražite vodu.

Žeđ možete gasiti i žvakanjem pojedinih jestivih biljaka.

Na primjer čuvarkuća, kiseljak, zečja kiselica i svježe voće gase žeđ žvakanjem sirove.

Dobivanje vode iz stabala drveća.

Vjerujem da se u javnosti malo za da se iz stabala određenih drveća da dobiti sok. Drveće iz čijih se stabala dobiva sok ili voda su breza, poljski brijest, planinski bor gorski javor i slično. Od breze se dobiva naj više soka u periodu od travnja do polovice svibnja, sok osim što je odličan za gašenje žeđi ima i ljekovita svojstva. Sok od javora i brijesta se dobiva u periodu od ožujka do kraja travnja.

Kako dobivamo sok iz stabla iz ovih drveća?

Špicom oštrog noža koji nosimo u svojoj naprtnjači na stablu u visini metar iznad panja izbušimo rupu promjera 1,5cm i dubine do 4cm koja je izbušena blago prema dolje radi lakšeg istjecanja soka. U rupu se stavi cjevčica od lijeske dužine do 20cm a ispod nje se stavi posuda za skupljanje soka. Recimo jedna prosječna breza da dnevno litru soka.

Na koji način tražimo vodu u prirodi?

Da bi pronašli vodu treba znati slijedeće:

Ako se zadesimo u prirodi na mjestima škrtim vodom tada pratimo tragove životinja koji su jako uočljivi i vode do mjesta gdje se nalazi voda. No i ptice obično nadlijeću takva mjesta. No izvore i vodu obično tražimo na padinama, u usjecima, jarugama i u podnožju brda.

Zatim na mjestima gdje raste drveće i bilje koje traži vlagu iz zemlje. Vodu tražimo također i na mjestima gdje je bilje jako zeleno, zatim na mjestima gdje se zimi brzo topi snijeg, te na mjestima gdje je zemlja jako vlažna.

Podzemna voda se može pronaći, i u koritima potoka koji preko ljeta presuše no možda treba tražiti vlažna mjesta na kojima kopanjem dođemo do vode. Na kraškim područjima voda se traži na mjestima gdje voda stvara pećine, vrtače i škrape.

U planinskom području na padinama i jarugama na sjevernoj strani, dugo se zadržava snijeg koji topljenjem u posudi na vatri pretvaramo u vodu.

No da bi se upoznali sa svim mogućnostima preživljavanja u prirodi www.pustolovina.com priprema programe i ponude u kojima čete moći u živo sve ovo naučiti. Zainteresirani če nas moći kontaktirati preko kontakata koji su na našoj stranici.

U sljedećem nastavku: Kako u prirodi pronaći hranu koja nam je potrebna za preživljavanje.

Za vas napisao istraživač Ličkih bespuća i putopisac Mijo Jaić.