Jesen je duboko zakoračila u Liku, na pragu smo zime, i prvih snjegova. S jeseni, u Lici svake godine tako i ove 2010 počinje invazija talijanskih klošara, koji sebe nazivaju lovcima na ptice. Pratim ih svake godine, i pokupim im vabilice koje protu zakonito postavljaju po grmovima, kako bi navabili i ubili što više ptičica. Sve to rade za sitnu lovu koju daju nekom od koncesionara lovišta. Ide, sa njima u kontrolu i lovnik, koji obično prića Talijanski, i kojem daju kakvih deset eura po danu, kako bi im dozvolio ubijati sve što zažele.
Zanimaju ih uglavnom ptice, od pjevica na dalje samo da su ptice. Pucaju oni i na veče leptire, a sliće na pirate koji otimaju brodove. Voze skupe terence sa malim prikolicama hladnjačama, koje su zaradili u Italiji prodajući bogatim Talijanskim mafijašima ubijene ptičice. Za koje su ovi uvjereni da je juha od tih divnih, i nedužnih stvorenja seksualni afrodizijak, koji povećava potenciju umjesto štetne viagre, koja uništava srce.
No, ne smatram krivcima te jadnike, koji s velikim podočnjacima od ne spavanja glavinjaju Likom ubijajući sve što leti, i ima krila. U stanju su vam uči i u samo dvorište, toliko su se obezobrazili pa bi mogle u pitanje doći i kokoši ukoliko ih imate. Znam da je ta nacija nekad ganjala
mačke, vjerojatno iz istog uvjerenja kao i ptice.
Ja krivim Hrvatske korumpirane vlasti. Hrvatske vlasti koje su u stanju prodati tuđincu i rođenu mater samo ako za to dobiju par eura. Od silne borbe za vlast, njih ne zanima tko nam ubija te jadne ptičice na stotine i tisuće i tako uništava našu faunu koja je u Lici, u vrijeme rata i tako uništena.
Već dugo razmišljam kako zaustaviti tu invaziju, čistaća talijanskih WC-a koji u slobodno vrijeme dolaze za Talijansku mafiju, ubijat naše jadne ptice. Kako ovim vlastima koje su zaokupljene same sa sobom i svojom korupcijom, dokazati da se u Lici događa legalizirani zločin, nad pticama u kojem profitiraju pojedinci koji i nemaju pameti da svate, koju štetu rade Hrvatskoj fauni dozvolivši tim Talijanskim klošarima, haračenje po našoj prirodi sa puškama u rukama. I hoće li im unuci bit uskraćeni za ova divna stvorenja koja nas svojim cvrkutom ma kako bili tužni razveseljavaju.
Pokušajte vi, ili bilo tko od stranaca, otići u Italiju i ubiti pticu, mislim da bi završili u ludnici, a ne u Talijanskom zatvoru.
Oprostite ako sam ovaj tekst pisao sa puno emotivne ljutnje, ali jednostavno ovakvo nešto teško je gledati i ne reagirati, makar sa pisanom rijeći jer to mi je jedino oružje. Prirodnjak sam, a sa time mi je dužnost, paziti i skretati pažnju na razbojstva, koja se događaju nad tim nedužnim stvorenjima kao što su ptice.
Napisao Mijo Jaić istraživač Ličkih bespuća i putopisac.